SLOBODA UGOVARANJA I PRAVO KONKURENCIJE U SAVREMENOJ SUDSKOJ PRAKSI
Dr Branko Morait,
Sudija Suda Bosne i Hercegovine
Branko Morait, PhD
Justice of Court of Bosnia and Herzegovina
SLOBODA UGOVARANJA I PRAVO KONKURENCIJE U SAVREMENOJ SUDSKOJ PRAKSI*
FREEDOM OF CONTRACTING AND LAW OF COMPETITION IN MODERN COURT PRACTICE
Apstrakt
Pravo konkurencije sadrži pravila o zaštiti konkurencije između privrednih subjekata od restriktivnih praksi privatnih i javnih preduzeća u cilju dobrobiti potrošača i izbjegavanja monopolističkog ponašanja. Postavlja se pitanje da li se sloboda ugovaranja, kao osnovno načelo ugovornog obligacionog prava, može zloupotrebiti tako da ugrozi pravo konkurencije?
Abstract: Law of competition contains rules regarding competition protection between commerce subjects from restrictive practice of private and public enterprises in order to achieve benefit for consumers and to avoid monopolistic activities. There is a question whether freedom of contracting, as a basic principle of contract law, can be abused in order to jeopardise law of competition?
Ključne riječi
Sloboda ugovaranja, pravo konkurencije, javni poredak, ugovor, sudska praksa
Key words: freedom of contracting, law of competition, public order, contract, court practice.
*Pravna riječ, (36)Banja Luka, 2013., 101-117.
Uvodne napomene o slobodi ugovaranja i javnom poretku
Sloboda ugovaranja, prema rasprostranjenom shvatanju, je načelo ugovornog prava, emanacija opšteg načela privatne autonomije odnosno autonomije volje, koje ugovaračima pruža čitav set ovlašćenja ili opcija u pogledu kojih se oni slobodno opredjeljuju. Prva ili osnovna opcija glasi: „ugovarati ili ne ugovarati.“ Nakon ove osnovne opcije slijde i druge u pogledu izbora ugovornog partnera, tipa ugovora i sadržaja ugovornog odnosa, tj. Prava i obaveza ugovornih strana, vremena trajanja ugovornog odnosa, vremena njegovog gašenja i sl. Zakon o obligacionim odnosima u odredbi člana 10. proklamuje načelo autonomije volje, koja odredba glasi: „Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja da svoje odnose urede po svojoj volji:“Zakona o obligacioinim odnosima, po kojoj: „Strane u obligacionim odnosima su ravnopravne.“ Najzad, načelna odredba koja pripada proklamovanoj autonomiji volje u ugovornom pravu je i odredba člana 20 Zakona o obligacionim odnosima, prema kojoj, „strane mogu svoj obligacioni odnos urediti drugačije nego što je ovim zakonom određeno, ako iz pojedine odredbe ovog zakona ili iz njenog smisla ne proizilazi nešto drugo.“
Ako sistematski analiziramo navedene odredbe Zakona o obligacionim odnosima, možemo se prikloniti širem tumačenju načela autonomije volje, koje ne mora biti plod doslovnog značenja odredbe člana 10. ZOO., jer bi se doslovnim tumačenjem autonomija
volje ticala samo slobode uređivanja sadržaja obligacionog odnosa, izbora tipa ugovora, odnosno slobodnog kreiranja prava i obaveza od strane ugovornih partnera.
Druga grupa pitanja je: da li naše pravo kao tranzicijsko pravo pripada odnosno da li se vraća u porodicu kontinentalnog zakonskog prtava u kojem važe apstraktne, opšte pravne norme u izvorima prava u objektivnom smislu, ili se približava anglosaksonskoj porodici prava u kojoj bi sudska praksa kroz sudske presedente bivala izvorom prava? Ovo se pitanje ovako postavlja zbog toga što ograničenja slobode ugovaranja treba da potiču iz zakona ili, pak, iz sudskih odluka? Da li, pored imperativnih normi, u pojam javnog poretka, koji nije zakonski definisan, ulaze i pravosnežne sudske odluke odnosno izreke sudskih odluka. Prema literaturi, „početak primjene doktrine „public policy“, anglosaksonska pravna teorija vidi u sudskim odlukama koje su se ticale zakonitosti ograničenja konkurencije i utuživosti obaveza iz opklade.“1 I dalje, da parafraziramo, sudska praksa je prepoznavala ugovore protivne „ public policy“, kao zloupotrebe ekonomski jačeg položaja pri zaključenju ugovora; zabranu ponašanja u pravnom prometu koje može da dovede do obmane učesnika kao i zabrane povrede određenih etičkih vrijednosti (lične slobode pojedinaca, slobode obavljanje profesije itd.).2 Upravo anglosaksonska sudska praksa uviđa da ugovor nije samo instrument garantovanja slobode pojedinaca već i akt koji može računati na punovažnost samo ukoliko je u skladu sa javnim interesima i javnim dobrom.3Francuska pravna teorija označava kao zadatak „Ordre public“ da obezbijedi glatko funkcionisanje pravnih instituta. Javni poredak tako treba da obezbijedi dobro funkcionisanje instituta građanskog prava. On postavlja granice za privatnu autonomiju stranaka i stavlja sadržinsko oblikovanje ugovora u okvire društvenog interesa.4 I prema švajcarskoj pravnoj teoriji, pojam javnog poretka ne služi samo razlikovanju imperativnih i dispozitivnih normi, nego označava i granice privatne autonoimije. To , iz prošlosti našeg prava, proizilazi i iz odredaba paragrafa 13. SGZ, i odredbe paragrafa 879. stav 1. noveliranog AGZ, koje su kao opšte granice slobode ugovaranja stranaka smatrali imperativne propise koji su predviđali određene zabrane i moral. Drugim riječima, „zabranjeni su 0pravni poslovi koji su izričito zabranjeni prinudnim pravnim propisima pozitivnog prava ( zakonima, uredbama, naredbama, odlukama itd) i koji su po svojoj sadržini protivni moralnim shvatanjima naše sredine.“5 Privatna autonomija data je pravnim subjektima od strane zakonodavca. Zbog toga su oni vezani za pravni poredak i ne smiju da ga vrijeđaju čak i kada o tome ne postoji izričita zakonska odredba.6Prema našim teoretičarima građanskog prava, mada preovlađuje da se radi o ocjeni ugovora koji je već zaključen s aspekta usklađenosti ili sukobljenosti sa načelima javnog poretka, nalazimo i stav po kojem: „sudija, oslanjajući se na pravna načela može da odredi javni poredak i da izrekne da li je jedan ugovor u skladu s njim, sa društvenim interesima koje je zakonodavac imao u vidu …“ I dalje, „ u slučajevima u kojima ne funkcioniše ugovrni mehanizam za ostvarenje pravičnog namirenja interesa stranaka, treba stranke prinuditi na poštovanje dispozitivnog prava, pozivanjem od strane suda na pobvredu javnog poretka do kojeg je došlo zanemarivanjem osnovnih načela dispozitivnog prava.“.7Profesor Antić8 u pojam javnog poretka uvrštava i tzv. pravne standarde odnosno generalne klauzule kojim se sudiji daju određene, uže ili šire, smjernice u vezi sa primjenom odgovarajućih normi. To je, u stvari, „duh“ jednog pravnog sistema, koji mora konkretizovati sud u svakom konkretnom slučaju.
To je čisto pravno pitanje koje se rješava putem sistematskog i ciljnog tumačenja svih pravno relevantnih načela u konkretnom pravu a povodom konkretnog pitanja, zaključuje profesor Antić.9Profesor Antić daje profil sudije koji može da primjeni ustanovu javnog poretka na konkretan slučaj, slijedećim riječima:““Konkretizacija javnog poretka podrazumeva tumača koji poznaje „duh“ celokupnog pravnog sistema.“10
Ako se sada osvrnemo oko sebe, „duh zakona“ je ono što čioni Evropski sud za ljudska prava primjenjujući Evropsku konvenciju o ljudskim pravima na odluke nacionalnih sudova. Nacionalni sud nije osposobljen da sudi po „duhu zakona“, odnosno da primjenjuju ustanovu javnog poretka na konkretan slučaj, naročito ako nemaju uporište u konkretnoj zakonskoj odredbi koja im je dostupna i jasna pod koju mogu podvesti konkretno činjenično stanje. Teško bi se mogli drugačije mogli pozvati na „javni poredak“. To bismo pokušali ilustrovati postojećim rješenjima vezanim za slobodu ugovaranja. Zakon o obligacionim odnosima sadrži odredbu člana 27. stav 1. , koja glasi: „Ako je neko po zakonu obavezan zaključiti ugovor, zainteresovano lice može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja zaključi.“ U pravnoj teoriji, obaveza zaključivanja određenog ugovora povezuje se sa zakonskim rješenjima uobičajenim za pojedine djelatnosti, kao što su osiguravajuće organizacije sa vlasnicima motornih vozila o odgovornosti za štetu prouzrokovanu trećim upotrebom motornog vozila ili obaveze komunalnih organizacija da vrše komunalne usluge svima bez izuzetka.11Prema našem shvatanju odrtedbe člana 27. stav 1. ZOO, ova odredba ima upravo ono značenje koje joj se daje u domaćoj pravnoj teoriji, jer postavlja jasan i odrešit imperativ, „da se takav ugovor bez odgađanja zaključi.“ To ima praktičan značaj jer bi neblagovremeno davanje komunalnih usluga potrošačima ili korisnicima tih usluga nanijelo štetu neposredno tim licima a posredno i širem društvenom okruženju tih lica. Teško bi se moglo braniti hipotetičko stanovište, za koje niusmo čuli, da ova odredba ima neko načelno značenje, tj. da je ona propis koji se može iskoristiti kao podloga za naređivaje strankama da zaključe ugovor po nekomj diskrecionoj odluci nadležnog organa ili u krajnjoj liniji suda, ako ocijeni da je zabranjeno (ne)ugovarati.
Pored toga, Zakon o obligacionim odnosima kod predugovora ima odredbu člana 45. Stav 4., po kojoj, na zahtjev zainteresovane strane sud će naložiti drugoj strani koja odbija pristupiti zaključenju glavnog ugovora, na šta se obavezala predugovorom , da to uradi u roku koji će joj sud odrediti. Ovdje se radi o izvršenju obaveza iz već zaključenog ugovora kojem je predmet zaključenje glavnog ugovora, tako da je ovaj slučaj opravdan s aspekta slobode ugovaranja.
Pravo konkurencije i sloboda ugovaranja
Pravo konkurencije obuhvata pravila čiji je cilj zaštita konkurencije između privrednih subjekata, (kako bi se međusobno takmičili i poboljšanjem konkurentnosti svojih dobara i usluga sticali povjerenje kupaca i što veći udio tržišta) od restriktivnih praksi privatnih i javnih preduzeća u cilju afirmacije dobrobiti potrošača i izbjegavanja negativnih posljedica monopola.12 U Bosni i Hercegovini je Zakon o konkurenciji BiH( u dalje tekstu:ZoK)13 jedan u nizu od 120 svjetskih sistema antitrustovskog zakonodavstva.
Potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) sa Evropskom unijom i njenim državama članicama 16. juna 2008. godine donijelo je Bosni i Hercegovini status „potencijalnog kandidata“ za punopravno članstvo u EU. U početnoj fazi provođenja SSP usklađivanje bosansko-hercegovačkog pravnog sistema fokusira se na osnovne elemente unutrašnjeg tržišta pravne tekovine EU (acquis) i druge trgovinske oblasti. Bosansko-hercegovačke institucije su se ovim sporazumom obavezale da se postojeće i buduće zakonodavstvo pravilno provodi i primjenjuje na način predviđen u „harmonizacionoj klauzuli“ SSP. Najvažnija odredba SSP za bosansko-hercegovačke institucije, koja se tiče prava konkurencije, sadržana je u odredbi člana 71. stav 2. SSP koji propisuje da će se svaka praksa suprotna ovoj odredbi ocjenjivati na osnovu kriterijuma koji proizilaze iz primjene pravila o konkurenciji koja važe u EU, i instrumenata za tumačenje koje su usvojile institucije EU, Evropska komisija i Evropski sud pravde.
Prema odredbama ZoK bosansko-hercegovački organi za zaštitu prava konkurencije imaju samo mogućnost da primjene praksu i odluke Evropskog suda pravde i Evropske komisije. Tako proizilazi iz odredbe člana 43. stava (7) ZoK, prema kojoj, Konkurencijsko vijeće, u svrhu ocjene datog slučaja, može koristiti sudsku praksu Evropskog suda pravde i odluke Evropske komisije.
Odredba člana 71. stav 2. SSP postavila je u ovome viši standard, jer zahtijeva obaveznu ocjenu predmeta pred domaćim organima zaštite prava konkurencije na osnovu sudske prakse Evropskog suda pravde i odluka Evropske komisije u mjeri u kojoj može uticati na tzrgovinu između EU i BiH.
Postavlja se kao problem mogućnost da nadležni bosansko-hercegovački organi za zaštitu konkurencije primjenjuju pozitivno pravo BiH koje u određenoj mjeri nije harmonizovano sa pravom EU, što bi moglo izazvati odstupanja bosanko-hercegovačke prakse od procjena i prakse EU institucija.
Dakle, iz navedenog proizilazi da se procjena datog slučaja povrede prava konkurencije može vršiti na osnovu sudske prakse Suda pravde i Evropske komisije. Ovakvim propisivanjem nisu se utvrdile pretpostavke za suđenje na osnovu odluka suda kao izvora prava ili sudske prakse u smislu kako se to čini u presedentnom pravosuđu. Suđenje u BiH se i dalje oslanja na tumačenje zakona nakon utvrđenja činjeničnog stanja, ali se sudska praksa Evropskog suda pravde i praksa Evropske komisije uzima kao jedno od pravila tumačenja i ocjenjivanja po analogiji. U krajnjoj liniji, ako se odluka domaćeg suda zasniva na analogiji sa nekom odlukom Evropskog suda pravde, ona će imati značaj izvora prava za rješenje konkretnog slučaja, ako je njen prevalirajući značaj za rješenje konkretnog slučaja.
Ograničenje slobode ugovaranja kao sancija za monopolističko ponašanje privrednog subjekta na tržištu
Zakonom o konkurenciji BiH uokvirena je uobičajena, uporednopravna, zakonodavna praksa tako što se uređuju tri oblasti: antikonkurencijske horiziontalne sporazume, antikonkurencijske vertikalne sporazume i antikonkurencijsko jednostrano ponašanje dominantnih privrednih subjekata i ocjena koncentracije privrednih subjekata.14 Za razmatranje problematike koju ovaj članak obrađuje pažnju ćemo usmjeriti na trećenavedenu spomenutu oblast, antikonkurencijsko jednostrano ponašanje dominantnih privrednih subjekata u slučaju „odbijanja poslovanja“ u automobilskoj industriji odnosno trgovini. Odnos između proizvođača automobila i distributera je sporno pitanje koje se razriješava pred nacionalnim građanskim sudom.15 Konkurencijsko vijeće BiH nije imalo mnogo prakse u automobilskoj industriji osim skorašnjeg predmeta „ASA-auto“, koji je značajan za definisanje tržišta i izrečenih sankcija.
U najkraćem sporni slučaj izgleda ovako:
1) privredni subjekt „ASA-auto“ kao ekskluzivni uvoznik vozla marke „VW“ u BiH potpisao je „pismo namjere“ sa privrednim subjektom „M.R.M“ kojim se „M.R.M.“ prema „“ASA-autu“ obavezuje da izgradi prodajno-servisni objekat i skladište rezervnih dijelova za „VW“ automobile. Ispunjenje obaveza iz „pisma namjere“ daje prava „M.R.M.“ na zaključenje ugovora o prodaji i servisiranju vozila „VW“ u cilju dobijanja licence. Nakon što je privredni subjekt „M.R.M.“, navodno, ispunio svoje obaveze iz „pisma namjere“, „ASA-auto“ je odbila zaključiti navedeni ugovor.
2) Konkurencijsko vijeće BiH je, između ostalog“ odlučilo da je privredni subjekt „ASA-auto“ zloupotrebio dominantni tržišni položaj, te je naložilo da je obavezno da zaključi ugovor o prodaji i servisiranju vozila marke „VW“ sa „M.R.M.“, a izrečena mu je i novčana kazna od 15.000 KM. Nakon što je „ASA-auto“ odbio zaključiti naloženi ugovor povisilo mu je novčanu kaznu na 750.000 KM.
Komentari ovih odluka potvrđuju važnost pravnog režima i prakse u EU, prakse Evropskog suda pravde i Evropske komisije za definisanje položaja Suda Bosne i Hercegovine u smislu neophodnosti Suda BiH, prilikom donošenja odluka o ovim pitanjima, oslanjanja na pravo u EU, kako bi se preispitao domaći slučaj iz oblasti povreda prava konkurencije. Sud Bosne i Hercegovine je, u predmetu „ASA-auto“, kako navode komntatori, direktno primijenio kriterije iz Odluke Evropskog suda pravde od 29.04.2004. godine (predmet IMS Health), ali se nije direktno pozvao na taj predmet. Osim toga, u predmetu „ASA-auto“, Konkurencijsko vijeće BiH je primijenilo standarde iz prava konkurencije EU i ocijenilo da proizvod određene marke može predstavljati relevantno tržište proizvoda. Da bi utvrdilo relevantno tržište proizvoda, Konkurencijsko vijeće BiH je primijenilo „test zamjenjivosti“ koji se koristi u pravu konkurencije EU (predmeti: „Continental Can“ ili „United Brands“). Prema toj ocjeni, ekskluzivni uvoznici proizvoda takve marke na relevantnom geografskom tržištu, automatski imaju ne samo dominantan, već i monopolistički tržišni položaj.16
Nas ovdje posebno interesuje, u konačnici, sudska odluka koja nalaže „ASA-autu“ zaključenje ugovora sa „M.R.M. Ova mjera je izrečena na osnovu odredbe člana 42. stav 1. tačka 2) ZoK. Ovom odredbom je propisano da Konkurencijsko vijeće BiH donosi konačni upravni akt kojim se okončava upravni postupak pred ovim organom . Konačno rješenje Konkurencijskog vijeća BiH može biti doneseno tek nakon okončanja upravnog postupka. Konkurencijsko vijeće, u cilju ocjene datog slučaja, može se koristiti sudskom praksom Evropskog suda pravde i odlukama Evropske komisije.17
Kao što smo naprijed uvodno prikazali, nas ovdje, s aspekta civilističke teorije i prakse interesuje da ocijenimo poštovanje principa slobode ugovaranja kao osnovnog načela ugovornog prava, kao i značaj sudske prakse kao izvora prava u ovim predmetima ili kriterijuma za ocjenjivanje datog slučaja metodom analogije. Da bismo ove ciljeve ostvarili podrobnije ćemo se poslužiti aktima i odlukama iz predmeta „ASA-auto“.
Obavezno zaključenje ugovora kao mjera iz dispozitiva rješenja Konkurencijskog vijeća BiH
U tačci II. dispozitiva Rješenja Konkurencijskog vijeća18 nalaže se privrednom subjektu „ASA –auto“ da u roku od 30 dana od prijema Rješenja zaključi ugovor o prodaji i servisiranju proizvoda marke VW /privredni i putnički program) sa privrednim subjektom M:R:M: na vremenski period od 5 godina, odnosno pod istim uslovima utvrđenim u zaključenim ugovorima o prodaji i swervisiranju proizvoda marke VW s ostalim ovlaštenim trgovcima u Bosni i Hercegovini.
U obrazloženju Rješenja Konkurencijskog vijeća se posebno ističe, na strani 20, da je: – privredni subjekt „ASA –auto“ svojim postupanjem i djelovanjem neosnovano odustao od Pisma namjere i zaključivanja ugovora o prodaji i servisiranju vozila marke VW s privrednim subjektom M.R.M., iako je ovaj ispunio sve obaveze iz Pisma namjere s pažnjom dobrog privrednika;
-da je privredni subjekt „ASA –auto“ nametanjem dodatnih obaveza privrednom subjektu M.R.M:, kandidatu za ovlaštenog trgovca, koja nisu bila utvrđena u Pismu namjere niti u pismima namjere zaključenim sa ostalim kandidatima za ovlaštenog trgovca za prodaju vozila marke VW u Bosni i Hercegovini, narušio slobodnu tržišnu konkurenciju i zloupotrebio svoj vladajući položaj na mjerodavnom tržištu primjenom različitih uslova za istu ili sličnu vrstu poslova u odnosu na ostale, čime je doveo privredni subjekt M.R.M. u neravnopravan i nepovoljan konkurentski položaj, u skladu sa odredbom člana 10. stav (2) tačka c) ZoK;
-da privredni subjekt „ASA-auto“ nije primjenjivao identične procedure za sve privredne subjekte, budući da nije sa svim ovlaštenim trgovcima zaključio prvo Pismo namjere, prije zaključivanja ugovora o prodaji i servisiranju proizvoda marke VW, čime je povrijedio odredbu člana 10. stav (2) tačka c) ZoK;
-da je privredni subjekt „ASA-auto“ zloupotrebio vladajući položaj ograničavanjem tržišta, jer je pravnom preprekom, odnosno odustajanjem od zaključivanja Ugovora o prodaji i servisiranju proizvoda marke VW onemogućio ulazak privrednog subjekta M.R.M. na mjerodavno tržište prodaje proizvoda marke VW u Bosni i Hercegovini, ograničio tržište i tehnički razvoj tržišta na štetu potrošača i tako povrijedio odredbu člana 10. stav (2) tačka b) ZoK;
-da je privredni subjekt M.R.M. uložio značajna novčana sredstva za ispunjavanje obaveza iz Pisma namjere, da su ugovori „ASA-auto“ potpisani s drugim privrednim subjektima za istu djelatnost zaključeni na neodređeno vrijeme, te da su na snazi već 5 godina, te da se u cilju primjene istih uslova na sve ovlaštene trgovce za prodaju i servisiranje proizvoda marke VW, privredni subjekt „ASA-auto“ treba zaključiti i sa privrednim subjektom M.R.M. Ugovor o prodaji i servisiranju proizvoda marke VW u trajanju od najmanje 5 godina;
-Konkurencijsko vijeće je prilikom utvrđivanja roka trajanja naloženog ugovora, pozvalo se na odredbu člana 43. stav (7) ZoK, uzimajući u obzir uporedno pravo tržišne konkurencije EU (Uredba Komisije EZ broj 1400/2002) kojim je propisano da se ugovori između distributera i ovlaštenog trgovca trebaju zaključiti na vremenski period od najmanje 5 godina.
Sudsko obrazloženje rješenja upravnog organa o ograničenju slobode ugovaranja
U zahtjevu za preispitivanje sudske odluke protiv prvostepene presude Suda Bosne i Hercegovine19 kojom je odbijena tužba tužioca protiv prethodno izloženog rješenja Konkurencijskog vijeća BiH20, tužilac smatra da je tuženi, Konkurencijsko vijeće, odlučujući u toj pravnoj stvari izašao iz svoje upravne nadležnosti i riješio pitanje iz nadležnosti redovnih sudova koje se tiče ispunjavanja obaveza iz „pisma namjere“, jer isti nije nadležan da ispituje zakonitost i osnovanost raskida obligacionih odnosa. Tumačenjem pisma namjere od strane tuženog i Suda BiH došlo je do pogrešne primjene odredbe člana 30. Zakona o obligacionim odnosima, jer je „pismu namjere“ data snaga ugovora. Sud zaključuje da je tužilac „ASA auto“, kao ekskluzivni uvoznik za Bosnu i Hercegovinu VW vozila odustao od zaključenja ugovora o prodaji i servisiranju proizvoda marke VW sa M.R.M., a po prethodno zaključenom pismu namjere. Sud ističe da vladajući položaj na tržištu nije sam po sebi zabranjen, već samo njegova zloupotreba.. Sud je, kao nesporno, utvrdio da je tužilac, kao eksluzivni uvoznik vozila marke VW na području Bosne i Hercegovine, stekao status jedinog ovlaštenog, ekskluzivnog importera-uvoznika te da navedena vozila privredni subjekti u Bosni i Hercegovini ne mogu nabavljati odnosno uvoziti radi dalje prodaje samostalno, već isključivo posredstvom tužioca. Stoga, zaključuje Sud, tužilac ima i posebnu odgovornost i obaveze u smislu odredbi Zakona o konkurenciji, jer svojim djelovanjem može direktno uticati na ograničavanje, narušavanje i spriječavanje tržišne konkurencije, te je u konkretnom slučaju bio dužan primjenjivati identične kriterije i uslove prema privrednom subjektu M.R.M. u postupku sticanja statusa ovlaštenog trgovca, kakve je imao i prema ostalim ovlaštenim trgovcima. Iz stanja spisa proizilazi da nakon što je preduzeće M.R.M. ispunilo sve uslove iz pisma namjere, tužilac je odbio da zaključi navedeni ugovor iz razloga što je bez odobrenja tužioca upotrebljavao zaštitni znak VW i vršio reklamiranje prije zaključenja ugovora. Sud nalazi da tužilac u pismu namjere nije identično postupao prema svim kandidatima za ovlaštenog trgovca, jer je svima ostalima kandidatima u pismu namjere dozvolio korištenje zaštitnog znmaka VW i prije zaključenja „glavnog“ ugovora. Takvim postupanjem tužilac je doveo u neravnopravan i diskriminatorski položaj kandidate za buduće ovlaštene trgovce, a samim tim dolazi do narušavanja slobodne tržišne utakmice, jer je predmet interesa i zaštite slobodne tržišne utakmice položaj u pogledu određene vrste robe, što je u ovom slučaju vozila marke VW čija je mogućnost nabavke privrednim subjektima ograničena, jer su upućeni isključivo na tužioca „ASA-auto“. Sud nalazi da je Konkurencijsko vijeće pravilno primijenilo materijalno pravo odnosno komparativno pravo Evropske zajednice vezano za distribuciju motornih vozila, jer mu to omogućuje odredba člana 43. ZoK koja propisuje da se Konkurencijsko vijeće, kao domaći organ koji je nadležan za zaštitu konkurencije u prvom stepenu, „ u svrhu ocjene datog slučaja, može koristiti sudskom praksom Evropskog suda pravde i odlukama Evropske komisije.“Nadalje, Sud ističe da je, u slučajevima u kojima se ispituje je li tržišna utakmica narušena, Konkurencijsko vijeće ovlašteno primijeniti kriterije koji proizilaze iz primjene pravila o tržišnoj utakmici iz Evropske zajednice. Stoga je izrečena mjera nalaganja zaključenja ugovora o distribuciji motornih vozila pravilno određena, jer se istom postiže svrha utvrđivanja postojanja zloupotrebe vladajućeg položaja na mjerodavnom tržištu. Stoga, cijeneći praksu Suda EU, vijeće zaključuje da je nametanje obaveze zaključenja ugovora o prodaji i servisiranju motornih vozila pod istim uslovima u odnosu na druge ovlaštene servisere motornih vozila pod istim uslovima u odnosu na druge ovlaštene servisere opravdana mjera za spriječavanje stvaranja monopolističkog položaja na tržištu od strane tužioca. Nadalje, Sud u obrazloženju svoje odluke navodi da, iz prakse Komisije i Suda EU proističu četiri kriterijuma da bi se privrednom subjektu, od strane državnih organa, moglo nametnuti davanje licence drugim licima. Ti kriteriji su, prema nalaziuma Suda Bosne i Hercegovine:
1) davanje licence je drugom neophodno radi pristupa i ostanka na relevantnom tržištu, 2)postoji opasnost isključenja efikasne konkurencije ako se licenca ne izda i postoji opasnost na budući negativan uticaj na tehnički razvoj u toj oblasti na štetu potrošača, jer odsustvo konkurencije omogućuje vlasniku licence da ne unapređuje svoju tehnologiju od čega potrošači mogu očekivati dobijanje nekvalitetne usluge odnosno proizvoda, i 4) da ne postoji objektivno opravdanje za neizdavanje licence. Sud zaključuje da obveza za zaključenje ugovora može postojati samo ako je položaj preduzeća na datom tržištu takav da druga preduzeća samo preko njega mogu dobiti pristup tržištu koje je ocijenjeno kao relevantno tržište. Tada iz takvog , ne samo vladajućeg nego faktički monopolskog položaja može nastati obaveza zaključenja ugovora jer, u suprotnom, drugo preduzeće ne može ni na koji način da pristupi tržištu. U takvim slučajevima diskriminacija nekog preduzeća može opravdati nalog za zaključenjem ugovora bez diskriminacije.
Osvrt na komentar sudske prakse Suda Bosne i Hercegovine o zabrani monopolističkog ponašanja privrednih subjekata na tržištu Odredba člana 10. stav 2 b) ZoK zabranjuje ograničavanje proizvodnje, tržišta ili tehničkog razvoja na štetu potrošača, a odredba člana 10. stav 2 c) zabranjuje diskriminaciju trgovaca u pogledu iste ili slične vrste poslova. Principjelno, svako preduzeće bez obzira je li s dominantnim tržišnim položajem ili ne ima slobodu izbora svog ugovornog partnera.21Zbog toga se odbijanje poslovnog odnosa mora usko tumačiti, samo pod određenim, usko definisanim uslovima, i samo bi se tada, eventualno, mogla ustanoviti zloupotreba dominantnog položaja. Pored toga, kako se ističe u komentaru navedene sudske odluke, bitno je razlikovati da li poslovni subjekt odbija da uspostavi novi poslovni odnos ili raskida neki postojeći poslovni odnos. Ako se radi o raskidanju postojećeg poslovnog odnosa lakše je utvrditi zloupotrebu dominantnog položaja na tržištu, nego u slučaju odbijanja uspostavljanja novog poslovnog odnosa. Komentator smatra da je za konkretni slučaj značajno da je Sud BiH utvrdio da je poslovni odnos između „ASA-Auto“ i M.R.M. postojao a da je prekinut ponašanjem poslovnog subjekta koji ima dominantan položaj na tržištu. Otuda je izveden zaključak Suda da takav prekid poslovnog odnosa od strane poslovnog subjekta koji ima dominantan položaj na tržištu predstavlja zloupotrebu, ukoliko nije objektivno opravdan i ne odgovara načelu proporcionalnosti22, što bi , po našem mišljenju, prevedeno na pojmove i standarde opšte teorije obligacija, bilo načelo ravnopravnosti ugovornika.23Kako je uočeno u navedenom komentaru, prekid postojećeg poslovnog odnosa nije bio objektivno opravdan, jer u pismima namjere potpisanim sa drugim ovlaštenim trgovcima nisu postojale klauzule o korištenju znaka VW na način da im se korištenje toga znaka ograničava, kao što je to učinjeno prema M.R.M. Korištenje tog znaka od strane M.R.M. bio je razlog za odustajanje od pisma namjere, te je razlog koji „ASA-Auto“ navodi ocijenjen kao disktiminatoran, te se raskid ne ocjenjuje kao objektivno opravdan.24Time se ,po ocjeni Suda, u neravnopravan i diskriminirajući položaj dovode kandidati za buduće ovlaštene trgovce, čime dolazi do narušavanja slobode konkurencije zloupotrebom dominantnog položaja distributera na tržištu primjenom različitih uslova za istu vrstu poslova. Komentator smatra da je odnos uvažavanja načela autonomije volje u ugovornom pravu navela Sud da posebno obrazlaže obavezu zaključenja ugovora, koja, po mišljenju komentatora, u ovom slučaju i nije bila potrebna. To iz razloga, što je obaveza zaključenja ugovora ovdje proizlazila iz već uspostavljenog poslovnog odnosa, čiji prekid treba opravdati preduzeće koje ima dominantni položaj na tržištu, a ne radi se o odnosu koji tek treba započeti. Komentator izriče specijalno pravilo po kojem, obaveza preduzeća da stupi u ugovorni odnos sa drugim preduzećem može postojati samo ako je njegov položaj na tržištu takav da u potpunosti kontroliše pristup datom tržištu i zbog toga nove učesnike može spriječiti u pristupanju tržištu.25 Po našem mišljenju, ovdje se radi se o slobodnoj interpretaciji pravnih propisa.
Zakon o obligacionim odnosima sadrži odredbu člana 27. stav 1. „o obaveznom zaključivanju ugovora“. Po toj odredbi, ako je neko po zakonu obavezan sklopiti ugovor, zainteresovano lice može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja zaključi. U opštoj teoriji ugovora navedeni su adekvatni primjeri obaveznog zaključenja ugovora. Tako je unutar prava osiguranja razvijeno obavezno osiguranje rizika od nastanka štete učesnika u javnom prevozu koje je uređeno posebnim zakonskim propisima i kojima se uspostavlja zakonska obaveza da određena lica stupe u ugovorni odnos s nekom osiguravajućom organizacijom i da se osiguraju od zakonom utvrđenih rizika. Slično je regulisana zakonska obaveza zaključenja ugovora lica koja se bave komunalnim djelatnostima, da su dužna da zaključe ugovor s licima ako su ispunjeni zakonski uslovi. Posljedica nepoštovanja ovih zakonskih odredbi sastoji se u obavezi naknade pretrpljene štete.26
Stav po kojem obaveza preduzeća, da stupi u ugovorni odnos sa drugim preduzećem, može postojati samo ako je njegov položaj na tržištu takav da u potpunosti kontroliše pristup datom tržištu i zbog toga nove učesnike može spriječiti u pristupanju tržištu je slobodno konstruisano pravno pravilo koje nema oslonca u zakonskim propisima. Zauzimanju ovakvog komentatorskog stava pomaže pozivanje na argumentaciju Suda BiH u pogledu obeveze zaključenja ugovora, jer se Sud BiH pozvao na odredbu člana 43. ZoK koji propisuje da se „ u svrhu ocjene datog slučaja, može koristiti sudskom praksom Evropskog suda pravde i odlukama Evropske komisije“. Nakon toga komentator navodi četiri uslova koja je Sud postavio kao nužne i koji se moraju utvrditi, da bi za poslovnog subjekta nastala obaveza zaključenja ugovora, a to su: 1. davanje licence jednog privrednog subjekta od strane drugoga koako bi mogao pristupiti i ostati na relevantnom tržištu; 2. postojanje rizika isključenja efikasne konkurencije ukoliko se licenca ne izda; 3. budući negativan tehnološki razvoj na štetu potrošača ako se licenca ne da i 4. nepostojanje objektivnih razloga koji opravdavaju neizdavanje licence. Drugim riječima, obaveza na zaključenje ugovora može postojati samo ako je položaj privrednog subjkjkta monopolski u smislu da drugi privredni subjekti samo preko njega mogu pristupiti tržištu, te da se , po mišljenju Suda, radi o diskriminaciji koja opravdava izdavanje sudskog naloga za zaključenje ugovora bez diskriminacije. Komentator uočava da Sud BiH, u konkretnom slučaju, ne navodi izričito na koju se praksu Suda EU poziva, a da su uslovi koje navodi stalna praksa Suda EU najjasnije izražena u odluci IMS Health.27 O značaju komentarisane odluke Suda BiH komentator ističe da je Sud BiH, u predmetu „ASA-auto“, rješavao izazovna pitanja koja čak u praksi Suda EU, Komisije, kao i nacionalnih tijela nadležnih za nadzor tržišta u državama članicama EU nisu nesporna. Sud BiH je sudio po pravu konkurencije koja je mlada grana prava sa nepostojećom i neizgrađenom sudskom praksom. Svojom odlukom Sud BiH je učinio veliki korak prema uspostavljanju nivoa zaštite slobode konkurencije kakav nalažu SSP i ZoK. Sud BiH se na osnovu odredbe člana 43. ZoK neposredno pozvao na praksu Suda EU i Evropske komisije, koja za domaće organe proizilazi iz odredbe člana 72. stav 2. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Sud BiH je potvrdio stav Konkurencijskog vijeća da proizvod određene marke može predstavljati relevantno tržište proizvoda, a da ekskluzivni uvoznik proizvoda te marke, po prirodi stvari, automatski ima ne samo dominantan nego i monopolistički položaj na domaćem tržištu. Najzad, za privrednog subjekta koji ima opisani monopolistički dominantni položaj na tržištu njegova zloupotreba može, po odluci Suda, proizvesti obavezu na zaključenje ugovora sa drugim privrednim subjektom i opravdati narušavanje autonomije volje kao osnovnog načela ugovornog prava.
Osvrt na postupanje upravnih i pravosudnih organa Republike Hrvatske u sličnim predmetima zloupotrebe monopolskog ponašanja na tržištu
Ustavni suda Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu28 podnijetu protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske29 kojom je odbijena tužba protiv Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja RH. Tim rješenjem je utvrđeno da je podnosilac ustavne tužbe zloupotrebio monopolistički polaožaj na mjerodavnom tržištu ovlaštenih distributera osobnim vozilima marke Volkswagen na području Republike Hrvatske. Tim rješenjem naložen je tužiocu nastavak poslovne saradnje sa svim ovlaštenim distributerima vozila marke Volkswagen na području Republike Hrvatske s kojima je zaključio pismo namjere. U obrazloženju se navodi da je Upravni sud RH u ranijoj svojoj presudi priznao mogućnost načelne primjene SSP i Privremenog sporazuma, dok je sporna samo primjena kriterija, standarda i instrumenata tumačenja Evropskih zajednica. Ustavni sud utvrđuje da se kriteriji, standardi i instrumenti tumačenja Evropskih zajednica ne primjenjuju kao primarni izvor prava, nego samo kao pomoćno sredstvo za tumačenje. U skladu s tim, u slučajevima u kojima se ispituje je li tržišno natjecanje narušeno, hrvatska tijela koja se bave zaštitom tržišnog natjecanja, ovlaštena su i obavezna primjenjivati kriterijume koji proizilaze iz primjene pravila o tržišnom natjecanju Evropskih zajednica i iz instrumenata za tumačenje koje su usvojile institucije Evropskih zajednica. Na taj način SSP i Privremeni sporazum obavezuju hrvatska tijela za zaštitu tržišnog natjecanja da rješavajući određene slučajeve, primjenjuju ne samo hrvatsko pravo tržišnog natjecanja, nego i da vode računa o odgovarajućem pravu Evropskih zajednica. U konkretnom slučaju, zaključuje se u navedenoj odluci Ustavnog suda RH, Upravni sud je osporenom presudom utvrdio zakonitost takvog postupanja i zaključiko da tužiocu osporenim prvostepenim rješenjem nije povrijeđen zakon na njegovu štetu. Propisi o zaštiti tržišnog natjecanja su po svojoj prirodi javnopravni, jer se njima štiti opšte dobro (slobodno tržišno natjecanje) i služe bitnom ostvarivanju poduzetničkih i tržišnih sloboda, jer spriječavaju, između ostalog, da se poduzetnici ponašaju na način da ne poštuju tržišne i poduzetničke slobode drugih poduzetnika i potrošača.
U drugoj presudi30 Upravni sud Republike Hrvatske odbio je tužbu protiv rješenja Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Republike Hrvatske, kojim je utvrđeno da je poduzetnik zloupotrebio monopolistički položaj na mjerodavnom tržištu ovlašćenih distributera osobnih vozila marke Volkswagen na području Republike Hrvatske i naloženo je poduzetniku nastavak poslovne saradnje sa svim ovlaštenim distributerima vozila iste marke s kojima je zaključio pismo namjere u trajanju od jedne godine, a da nakon proteka naloženog roka poslovne saradnje od jedne godine s poduzetnicima, koji budu ispunjavali kvalitativne i objektivne kriterije za ostajanje u sistemu ovlaštene distribucije vozilima iste marke zaključi ugovor za razdoblje od najmanje pet godina. U tužbi tužilac ističe da je pismo namjere po svom pravnom značaju isprava koja potvrđuje da je između stranaka u toku postupak pregovaranja o nekom budućem ugovornom odnosu. Zato ono nije ugovor o distribuciji motornih vozila iz oblasti vertikalnih sporazuma između dobavljača i ovlaštenih trgovaca-distributera. U obrazloženju svoje odluke Upravni sud zaključuje da pismo namjere, po svom sadržaju (tipske forme) u potpunosti čini osnovu ugovornog odnosa, a ne samo namjeru za uspostavom mogućeg budućeg ugovornog odnosa. Nadalje, Upravni sud konstatuje da se odbijanje daljnje poslovne saradnje ne osniva na unaprijed utvrđenim poslovnim i kvalitativnim kriterijumima u čemu se vidi narušavanje slobodnog tržišnog natjecanja zloupotrebom monopolističkog položaja na mjerodavnom tržištu.
Zaključak
Zasigurno se može reći da dobra sudska praksa podrazumijeva dolaženje do pravilne i zakonite odluke kako pravilnom primjenom materijalnog tako i procesnog prava. Put do donošenja zakonite odluke popločan je procesnim pravilima. Jedno od osnovnih procesnih pravila jeste da sud sudi po zakonu. Mi smo u prethodnom izlaganju ukazali na značenje izuzetka od pravila da su ugovarači slobodni da, u skladu sa principom slobode ugovaranja, samostalno odlučuju o zaključenju nekog ugovora. U konkretnom slučaju, po ocjeni Suda, već je bio uspostavljen obligacioni odnos čije se raskidanje nije moglo dozvoliti. Ipak, u formalnom smislu, za nastavak navodno uspostavljenog obligacionog odnosa bilo je nužno zaključiti sporni ugovor koji je Sud naložio da se zaključi na određeno vrijeme. U komentaru se slikoviti ukazuje da se radi o „narušavanju“ autonomije volje kao osnovnog načela ugovornog prava, ali da je to opravdano, jer se desila zloupotreba monopolskog položaja. Postavlja se pitanje da li je adekvatna sankcija za takvog privrednog subjekta nalagati zaključenje ugovora ili su adekvatnije neke druge sankcije predviđene odredbama ZoK. Konkurencijsko vijeće ima ovlašćenje na donošenje upravnih akata. U konkretnom slučaju to je osporeno rješenje kojim se utvrđuje zloupotreba dominantnog položaja na osnovu čl. 10. i 11. ZoK. Konkurencijsko vijeće je primijenilo i odredbu člana 10. stav 2. c) ZoK, jer je utvrdilo zloupotrebu dominantnog položaja koja se sastojala od primjene različitih uslova za istu vrstu poslova s drugim stranama, čime je jednog privrednog subjekta, konkretno M.R.M., dovela u neravnopravan i nepovoljan konkurentski položaj. Ujedno je i izrekla, u smislu primjene odredbe člana 11. stav 1. d), tj. naložila privrednom subjektu da obavi i druge odgovarajuće mjere koje doprinose osiguravanju konkurencije između privrednih subjekata na relevantnom tržištu, te rokove za njihovo izvršavanje. Sankcije koje je za povrede slobode konkurencije predvidio ZoK su kaznene i to novčane kazne, visina i način plaćanja. Rješenja koja donosi Konkurencijsko vijeće, shodno odredbi člana 43. stav 6. ZoK, ne mogu uticati na eventualnu građansku odgovornost o kojoj odlučuju nadležni sudovi. Otuda se može ocijeniti prihvatljivim isticanje tužioca da se pitanja iz materije obligacionih odnosa ne mogu rješavati u postupku po procesnim pravilima upravnog spora pred Sudom BiH. Pored pitanja građanske odgovornosti u ovo ulaze i pitanja građanskopravnih odnosa, pa tako i pitanja ugovaranja i slobode ugovaranja. Prema odredbi člana 43. stav 7., Konkurencijsko vijeće, u svrhu ocjene datog slučaja, može se koristiti sudskom praksom Evropskog suda pravde i odlukama Evropske komisije. Ova odredba ne ukazuje na to da je navedena sudska praksa izvor prava. U tom smislu ona ne može biti, i kada bi postojala, presedentno pravo, na koje se domaći sud, može pozvati, čak i kada bi postojala takva odluka Evropskog suda pravde koja bi nalagala zaključenje ugovora jednom privrednom subjektu zbog povrede prava konkurencije. U konkretnom sudskom sporu takvi uslovi za primjenu prava nisu se mogli ustanoviti.
Posmatrano iz drugog ugla, potvrđivanjem upravnog akta konkurencijskog vijeća od strane Suda BiH, podržan je uticaj ustanove javnog poretka na ugovorne odnose, ali je, istovremeno, ma kako to paradoksalno izgledalo, spriječena zloupotreba slobode ugovaranja od strane pravrednog subjekta koji ima monopolistički položaj na određenom tržištu. Zbog toga se ne može govoriti o narušavanju slobode ugovaranja privrednih subjekata od strane konkurencijskog vijeća i Suda ni o proizvoljnom nalaganju zaključenja ugovora suprotno slobodnoj volji jedne ugovorne strane. Opisanom intervencijom upravnog organa koja je potvrđena kao zakonita i pravilna od strane Suda i kao izraz javnog poretka u konkretnom slučaju, spriječeno je prekidanje jednog ugovornog i poslovnog odnosa i omogućeno je njegovo okončanje na način kao i kod ostalih privrednih subjekata, bez diskriminacije. Na ovaj način nije došlo do narušavanja principa autonomije volje, jer je princip ostao neokrnjen kako u sferi zaključenja tako i u sferi raskidanja ugovora.
Dr Branko Morait,
Sudija Suda Bosne i Hercegovine
SLOBODA UGOVARANJA I PRAVO KONKURENCIJE U SAVREMENOJ SUDSKOJ PRAKSI
R e z i m e
Nakon što smo uporedili autonomiju volje i obavezno ugovaranje došli smo do zaključka da se tradicionalni odnos ovih ustanova mijenja pod uticajem sudske prakse. Ustanova javnog poretka pojavljuje se kao „duh zakona“ nad kojim bdije sudska odluka. Načelne odredbe ne trpe samo izuzetke propisane zakonom nego i sudska odluka može ograničiti slobodu ugovaranja ako sud ocjeni da se sloboda ugovaranja zloupotrebljava. Ovakvo sudsko zadiranje u osnovna načela ugovornog prava, koja su ujedno i dio „javnog poretka“navode nas na podjećanje riječi engleskog sudije Burrough-a: „Public policy“ predstavlja jednog jogunastog konja i ako ga jednom uzjašete nikada se ne zna kuda će vas odvesti.“
Branko Morait, PhD
Justice of Court of Bosnia and Herzegovina
FREEDOM OF CONTRACTING AND LAW OF COMPETITION IN MODERN COURT PRACTICE
S U M M A R Y
After comparison between autonomy of will and mandatory contracting we found out that traditional relationship between these institutions has been changing under influence court practice. Institution of public order appears as `spirit of law` over which watch court decision. Principle rules do not tolerates only exceptions prescribed in law, but court practice is able to limit freedom of contracting if court is valuing that freedom of contracting is abusing, as well. The courts interfering in basic principles of contract law, which are integral part of institution of public order, remind us on english judge Burrough`s words: “Public
policy” represents one capricious horse and if you ride it once you will never know where it will take you away.
1 Dr Dragoljub Stojanović; Sloboda ugovaranja i javni poredak, Arhiv za pravne i društvene nauke, broj 3/1968, 386.
2 Ibid., 288.
3 Ibid.
4 Ibid., 391.
5 Ibid., 395.
6 Ibid.
7 Ibid., 396.
8 Prof.dr Oliver Antić,Obligaciono pravo, „Službeni glasnik“, Beograd, 2008., 219.
9 Ibid.
10 Ibid.
11 Prof.dr Abedin Bikić; Obligaciono pravo, općo dio, Sarajevo, 2007., 52.
12 Priručnik o pravu konkurencije, Wolf Theiss, oktobar, 2012., 3.
13 „Službeni glasnik BiH“, br. 48/05, 76/07 i 80/09 (u daljem tekstu : ZoK)
14 Ibidem, 4.
15 Ibidem, 39.
16 Ibidem, 42.
17 Odredba člana 43. stav 7. ZoK
18 Broj: 01—06-26-027-140-II/08 od 21. maja 2009. godine
19 Presuda vijeća za upravne sporove Suda BiH, broj: U-383/09 od 27.10.2010. godine
20 Rješenje broj: 01-06-26-027-140-II/08 od 21.07.2009. godine
21 Meškić, Zlatan: Jurisdikcija Suda EU u praksi Suda BiH (Sudska praksa: Povodom Odluke Suda BiH br. S1 3 U 005412 10 Uvl od 15. o3.2012. M.R.M. Ljubuški/ASA Auto d.o.o. Sarajevo (ASA Auto) CJP Fondacija Centar za javno pravo, 9.
22 Ibidem
23 Odredba člana 11. Zakona o obligacionim odnosima
24 Meškić, Z., op.cit.
25 Ibidem
26 Antić,Oliver: Obligaciono pravo, Beograd, 2008., 212.
27 Meškić, Z.: op.cit., 10.
28 Odluka Ustavnog Suda RH, broj: U-III/1410/2007
29 Broj: Us-4832/2003-6 0d 9. studenog 2006. godine
30 Broj: Us-4832/2003-6 od 9. studenog 2006. godine