dr Branko Morait, Obligacije

Prof. dr Branko Morait

 

REFORMISANJE GRAĐANSKOG PROCESNOG ZAKONODAVSTVA U BIH UVOĐENJEM AKUZATORSKOG PRINCIPA SUĐENJA

 

Apstrakt: Posljednja reforma procesnog zakonodavstva, kako krivičnog tako i građanskog, uvela je akuzatorski princip kroz načela i pravila. Na taj način je promijenjen tradicionalni sistem procesnog pravosuđa tako što su u njegovu strukturu ugrađena procesna načela i pravila anglosaksonskog, akuzatorskog sistema. Cilj nam je ispitati domašaj i značaj ovih reformatorskih zahvata koji su obuhvatili sve bivše zemlje jugoslovenske regije.

Ključne riječi: načelo materijalne istine, akuzatorski postupak, inkviziciono načelo, raspravno načelo, dokazni postupak

 

U v o d

 

Posljednja reforma građanskog procesnog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini[1], Republici Srpskoj[2], Federaciji BiH[3] i Brčko Distriktu BiH[4], obilježena je, između ostalog, ukidanjem načela materijalne istine i afirmisanjem procesne ili sudske istine. Reformatori naglašavaju da je to učinjeno radi postizanja ekonomičnosti parničnog postupka kao glavnog nasljeđenog nedostatka zatečenog sistema parničnog suđenja u BiH.

Načelo materijalne istine, kao ideja vodilja dosadašnjeg parničnog postupka u BiH, operacionalizovana je načelom sudskog upravljanja parnicom i inkvizicionom, istražnom, maksimom. Naša pravnička javnost, a posebno pravni teoretičari, nisu bili saglasni sa ovim reformatoskim zahvatom, ali je reforma brzo izvedena a posljedice tek slijede.

Istorijski razvoj modernog parničnog postupka u Bosni i Hercegovini prati se od 1883. Godine, od kada su se počela primjenjivati načela austrijskog parničnog postupka, odnosno Glaser-Pražakov nacrt Građanskog parničnog postupka iz 1981., kao Građanski parnični postupnik za Bosnu i Hercegovinu iz 1883. godine.[5]Ovaj zakonski akt na snazi je ostao do 1929. godine. Njega je smijenio jugoslovenski Zakonik o sudskom postupku u građanskim parnicama koji je stupio na snagu 3. avgusta 1929. godine. Komisija, kojoj je 1921. godine bila povjerena izrada ovog zakonika, za cijelu jugoslovensku državu, kao osnovu za svoj rad prihvatila je austrijski Zakonik o sudskom postupku u građanskim parnicama od 1. avgusta 1895. godine.[6] Na koncepcijama austrijsko-germanskog kontinentalnog prava nastali su i kasniji jugoslovenski zakonski projekti, Zakon o parničnom postupku iz 1958. i 1978., koji su se, u Bosni i Hercegovini, primjenjivali i nakon osamostaljenja, tj. sve do donošenja entitetskih i dr. zakona o parničnom postupku u Bosni i Hercegovini.[7]

 

I Materijalna istina i sudska istina

1 O načelima građanskog parničnog postupka

Pravilnost i zakonitost sudske odluke je misao vodilja cjelokupnog procesa, njegov cilj i smisao.[8]Ukrštajući ovaj osnovni cilj parnice s načelom ekonomičnosti postupka lako je zaključiti da načelo procesne ekonomije ima pretežno tehnički a ne suštinski značaj, jer služi olakšavanju nesmetanog rada sudije na donošenju pravilne i zakonite sudske odluke, u krajnjoj liniji, meritornom rješenju spora. Uprkos tome, reformatori parničnog postupka su se oslonili na percepciju javnosti i u javnosti prisutnu raširenost kritike sporosti pravosuđa za šta su naišli na političku podršku kako domaćih tako i stranih političkih faktora.

U primjeni reformisanog ZPP zapažene su problematične pojave koje se odnose, prvenstveno, na sužene mogućnosti ukidanja presuda niže sudske instance i vraćanja prvostepenoj instanci nepravilnih i nezakonitih odluka. Time su prvostepene instance uskraćene odgovornosti za počinjene greške u sudovanju čije bi ih ispravljanje po uputama više sudske instance dovelo do bolje sudske prakse. Po našem mišljenju, onaj koje je napravio grešku u suđenju treba da je ispravi, a ne da to umjesto njega čini viša instanca. Ispravljajući svoju grešku treba da nauči da je ne ponovi, a višoj instanci bi preostalo ono za šta je i namjenjena, postupanje po pravnim lijekovima. Očito je da su redaktori novih rješenja ZPP smatrali da neukidanje i vraćanje nižoj sudskoj instanci vodi ubrazanju postupka i postizanju efikasnosti suđenja. Redaktori nisu imali u vidu drugu stranu medalje: da se suštinski povrijeđuju procesna prava stranaka i remeti rad sudova. Ovakvim, novim, pristupom, potire se razlika u suđenju između prvostepenog i drugostepenog, žalbenog, apelacionog, suda. A ta razlika je nužna. Sudeći sud, pred koji se iznosi činjenični supstrat spora i koji ima neposredni uvid u činjenični materijal koji je prikupio i izveo, treba da donese pravilnu ali i zakonitu presudu. Na prvostepenom sudu je zadatak pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja, ali, također, i pravilna primjena materijalnog prava. Drugostepeni, žalbeni, apelacioni sud treba da postupa po žalbi kojom stranka upozorava na eventualne nedostatke prvostepenog postupka koji se odnose na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, povrede odredaba procesnog zakona i nepravilnu primjenu materijalnog prava.

Ako izvršimo uvid u procesni konstrukt po novom ZPP, postavlja se pitanje opravdanosti postojanja ovako zamišljenih prvostepenih sudskih instanci, jer oni postaju neka vrsta, figurativno kazano, „prolazne stanice“, kroz koju prolazi „brzi voz suđenja“ i više se ne vraća. Apelacioni sud, po pravnom lijeku, treba da preuzme njihovu ulogu i ponovno sudi o istoj stvari. Tako zamišljenim prvostepenim sudovima nikakvu odgovornost ne stvara nekvalitetan rad, jer ne očekuju vraćanje spisa predmeta na ponovno suđenje. Proizilazi i da ne moraju paziti na kvalitet svoga rada, nego samo na kvantitet, jer će sve greške popravljati apelaciona instanca. Loše proveden postupak, nepravilna i nezakonita odluka i drugi propusti u radu, ne dovode, po novom ZPP, do odgovornosti prvostepene sudske instance. Po našem mišljenju, koje odudara od tradicionalne prakse, prvostepeni sudija morao bi biti visokokvalitetan i kao takav vrednovan odnosno nagrađen. Na njemu stoji sav teret pravilnog i zakonitog suđenja. Od njega građani i druge stranke na sudu očekuju pravdu. Šta on uspije da uradi donosi zaštitu subjektivnih građanskih prava i ljudskih prava u građanskom parničnom sudovanju. Prvostepeni sudija treba da je sudija „u najboljoj formi“. On se ni po primanjima ne bi trebalo da odvaja od sudija sudova više instance. Nažalost, iskustvo govori da se tako stvari ne odvijaju u pravosudnoj organizaciji. Po našem mišljenju, pored optimalnih procesnih pravila i ličnost sudije presudno utiče na pravilnost i zakonitost suđenja i presuđenja.

U teoriji građanskog procesnog prava, vrsni teoretičari žurno rješavanje sporova nikada nisu smatrali procesnom vrlinom, odnosno vrijednošću za kojom treba žuditi i kojoj treba stremiti. Žurba u suđenju nije cilj, već je osnovni procesni cilj donošenje pravilne i zakonite odluke. Opravdana je samo pravilna i zakonita odluka, a nikako hitno i na prečac donesena odluka.  Kako istaknuti teoretičari građanskog procesnog prava ističu u svojim radovima, sama riječ „proces“, prema svome smislu i značenju, upućuje na „jedno lagano, smišljeno, dostojanstveno kretanje naprijed.“[9]Pravni teoretičari ukazuju na istoriju procesnog prava u kojoj su načela procesnog prava uslovljena i zavisna od naroda u kojem su stvorena ili „pravnog kruga“ kojem pravo tog naroda pripada. Slični životni uslovi traže slična rješenja, a različiti različita.[10]Tako se može doći i do shvatanja pravde koje postoji u konkretnoj životnoj sredini odnosno zajednici.

Počev od 19. vijeka razvija se i afirmiše shvatanje da je građanski sudski postupak ustanova u javnom interesu, pa se teži uspostavljanju odgovarajućeg balansa između dispozicionog (raspravnog) načela i inkvizicionog načela.[11]U tom pravcu se vidi uticaj raspravnog načela na uvođenje obaveznog zastupanja stranaka od kvalifikovanih pravnih zastupnika, punomoćnika nasuprot rješenju da se umjesto obaveznog advokatskog zastupanja uvede načelo sudskog podučavanja stranaka nevičnih prava.[12]Dosljedno sprovedeno načelo stranaćke dispozitivnosti naslanja se na pravnu prirodu građanskih subjekjtivnih prava. Međutim, neposredni predmet parnice nije isključivo subjektivno materijalno pravo po kojem je samo stranka dominus litis („gospodar spora“). Neposredni predmet parnice ja pravozaštitni zahtjev za zaštitu subjektivnog građanskog prava. Od subjektivnog građanskog prava odvaja se, proizilazi, „pravo na tužbu“, koja se upućuje državnom sudskom organu, te je, po svojoj pravnoj prirodi, „pravo na tužbu“ jedan javnopravni institut. Sudska odluka, što nas vraća na temu ove rasprave, ne može da zavisi samo od volje stranaka, jer je objektivni cilj postupka ostvarenje materijalno-pravnog poretka priznavanjem od strane autoriteta vlasti subjektivnih građanskih prava onom subjektu kojem su  ona nezakonito uskraćena, osujećena ili oduzeta.[13]

Može se postaviti pitanje, da li sudijska funkcija treba da zavisi od volje parničnih stranaka i u kojoj mjeri sudija treba da postupa po službenoj dužnosti.[14]Ako bi se, hipotetički, cjelokupni parnični postupak prepustio stranačkoj dispoziciji, ne bi bilo nikakvih garancija da sud donese pravilnu i zakonitu odluku. Sud će, eventualno, moći donijeti odluku, ali, najvjerovatnije samo u interesu i u korist bogatije, bolje zastupane i branjene stranke, na uštrb kako istine tako i siromašnije, procesno neorganizovanije i lošije branjene stranke. A to je poraz pravosuđa kao javno-pravne društvene funkcije.

Ipak, zakonodavac ove dileme rješava odnosno usložnjava zavisno od sopstvenih pogleda na parnicu. Zakonodavno se može parnica organizovati kao borba privatnih interesa stranaka pred sudom, koji je pasivni posmatrač te borbe i koji se oglašava tek nakon okončanja te borbe, da „proglasi pobjednika“. S druge strane, moguće je da zakonodavac postavi Sud u poziciju odlučivanja u sporu o građanskom pravu kada parnica ima javno-pravnu funkciju a nezavisni sud predstavlja državni organ iz treće grane vlasti. Nema sumnje da ovaj drugi pristup preovlađuje u domaćoj, evropsko-kontinentalnoj, tradiciji parničnog pravosuđa, koja se oslanja na germanski uzor. Tada će načela ZPP morati sadržavati i princip sudskog rukovođenja parnicom zbog čega bi se morao očuvati i uticaj inkvizicione maksime na tok postupka.[15]Po našem mišljenju, reformisano građansko parnično pravosuđe ne bi trebalo da postane „stranačka stvar“ ili njihovo sredstvo za rješenje spora po nečijoj, jačoj, volji. Građanski parnični postupak mora obazbijediti da sud, kao državni organ, nakon iscrpljivanja stranačke dispozicije pokretanjem spora tužbom (i kasnijim ulaganjem propisanih pravnih lijekova), parnični postupak vodi ex officio.[16] Nesumnjivo, stoji da je bitan položaj sudije u parnici da, s pozicije javnog interesa omogući adekvatno promovisanje privatnih interesa parničnih stranaka, omogućavajući im ravnopravno sporenje i pravednu presudu.[17]

1.2. Načelo slobodne ocjene dokaza i materijalna istina

Presuda parničnog suda može biti pravilna samo onda kada izgled parnične stvari, kako je stranke prezentiraju sudu, i onoga što sud o toj parničnoj stvari, nakon završetka raspravljanja zaključi, postanu u stanovitoj mjeri podudarni. Postoji neminovni raskorak između onoga kako stranke vide stvari i onoga kako parnična stvar egzistira u stvarnosti. Različite su interpretacije činjenica iz stvarnosti, bilo namjerno ili usljed čovjekove nesavršenosti, a njihovu istinitost ili neistinitost treba sud da utvrdi. Zbog toga je nužan dokazni postupak. „Provjeravanje istinitosti stranačkih činjeničnih navoda i utvrđivanje istine o pravno relevantnim činjenicama naziva se dokazivanje.“[18] Dokazivanje je zajednička djelatnost suda i stranaka pomoću koje sud treba da utvrdi istinitost stranačkih činjeničnih navoda, ni manje ni više nego „ko govori istinu“, radi dobijanja materijala za donošenje pravilne presude.

1.3 Formalna  i materijalna istina

Formalnu istinu možemo nazvati i sudskom, jer je svaka sudska presuda, dok se ne ukine od strane više sudske instance odnosno, dok god je pravosnažna, relevantna istina za parnične stranke. S druge strane je postojanje materijalne ili stvarne istine o nekom predmetu spora. Loše je za sud i za stranke ako se formalna istina, oličena u sudskoj odluci, razlikuje od materijalne istine. Formalna istina je pohranjena u sudskom spisu, a materijalna istina postoji u stvarnosti ali i u svijesti parničnih stranaka često i u prosuđivanju šire javnosti. U tom kontekstu, u javnosti se govori, o pravednoj ili nepravednoj sudskoj odluci.

Istinitu činjeničnu podlogu, neophodnu za presuđenje od strane redovnog suda, u krajnjoj liniji, trebalo bi dobiti kada sudija, rukovodeći se procesnom inkvizicionom maksimom, utvrđuje postojanje svih pravno-relevantnih činjenica, onako kako bi trebalo da postupa sudija, osobito, u krivičnom postupku. Nevjerovatno je saznanje, koje se širi unutar pravne zajednice, da je i krivično-procesno sudovanje omekšalo stav prema utvrđivanju materijalne istine.[19]U redovima krivičara procesualista suočeno su s istim problemima kao i u redovima procesualista civilista.[20] Ističe se da, nepostojanje obaveze suda da se  stara o potpunom rasvjetaljavanju  krivične stvari utvrđivanjem istinitosti odlučnih činjenica, obesmišljava da se u postupku po žalbi ispituje činjenično stanje. Ako je utvrđivanje činjeničnog stanja u isključivoj dispoziciji stranaka, čemu da se osporava nepotpunost činjeničnog osnova.[21]Autor iz činjenice opstajanja ovog žalbenog osnova zaključuje da je zakonodavac, ipak, zasnovao legitimaciju suda da zajedno sa strankama, utvrdi istinitost odlučnih činjenica, jer ako odlučne činjenice nisu istinito utvrđene, činjenično stanje biće pogrešno.[22]Otuda se tek žalbeni postupak javlja kao platforma za utvrđivanje materijalne istine, što daje dodatni zadatak apelacionom sudu i otvara mogućnost da i drugostrepeni sud zakazuje raspravu radi utvrđivanja poptpunog i pravilnog činjeničnog stanja. Time se arhitektonika građanskog postupka dobrano mijenja.

Građanski sudski postupak je, preliminarno, limitiran dispozitivnom maksimom po kojoj pokretanje spora zavisi od dispozicije stranaka. Međutim, protezanje ove inicijalne ideje na dalji tok postupka može rezultirati da se kao rezultat dobije samo „formalna istina“, čija se istinitost pretpostavlja „van razumne sumnje“. Slično je reformisan i krivični postupak u kojem se istinitost pretpostavlja ako je predmet dokazivanja istinit „van razumne sumnje“. Tako se instalira iznenađujuća novotarija u utvrđivanje supstrata sudske odluke i rezultata dokazivanja, jer, na mjesto nesumnjivo utvrđene materijalne istine stupa pravni standard „van razumne sumnje“. Osim toga, u sistemu procesnih pravila u kojem je materijalna istina cilj, zloupotrebu stranačkih ovlašćenja, u postupku utvrđivanja istine, spriječavaju široka sudijska ovlašćenja, jer su sudiji tada data ovlašćenja da aktivno učestvuje u utvrđivanju činjeničnog stanja, u predmetnom sporu. Saglasnost stranaka, o činjenicama, isključuje potrebu sudijskog istraživanja. Ali, u slučaju nesaglasnosti stranaka o bitnim činjenicama spora, sud, u sistemu istraživanja materijalne istine, ispituje istinitost činjeničnih navoda stranaka i daje svoju ocjenu o tom, ključnom, procesnom pitanju. Znači da parnični sudija ispituje istinitost činjeničnih navoda stranaka kada je, u procesnom zakonodavstvu, legalizovano istražno načelo odnosno inkviziciona maksima. Ako pozitivno pravo legalizuje raspravno načelo, dokaze sudu nude samo stranke. Zbog toga se postavlja pitanje: šta je potrebno učiniti da se autonomija stranaka, u parnici kojom dominira raspravno načelo, svede na razumnu mjeru, kako bi se otvorio put za donošenje pravilne odnosno istinite sudske odluke? Po našem mišljenju, potrebno je parničnim propisom dozvoliti da sudija pozove stranke da podnesu sudu na uvid dokaze koji, po shvatanju suda, nedostaju, radi potpunog osvjetljavanja sporne parnične stvari, ali tako da to ne anulira zabranu primjene inkvizicione maksime kao i da ne utiče na nepristrasnost suđenja.

Prema jugoslovenskom građanskom procesnom pravu, kojim je dominiralo načelo materijalne istine i inkviziciona maksima, sud je bio ovlašćen da sam pronalazi dokaze radi provjere istinitosti činjeničnih navoda stranaka, a formulisano je u odredbi člana 7. stava 3. ZPP[23], „sud je ovlašćen da izvodi i dokaze koje stranke nisu predložile, ako su ti dokazi od značaja za odlučivanje.“ Nadalje, prema odredbi člana 7. stava 1. ZPP/77, „ sud je dužan da potpuno i istinito utvrdi sporne činjenice od kojih zavisi istinitost zahtjeva.“ Dakle, to je bio prevashodni zadatak suda a ne stranaka, kojima je sud davao naloge da postupe u pravcu iznalaženje relevantnih dokaza za svoje činjenične tvrdnje ili ih je pribavljao službenim putem. Pasivnost stranaka, u pogledu pribavljanja onih dokaza koji im ne idu u prilog, osujetio bi sud, pribavljanjem dokaza po svojim naredbama.

Nasuprot navedenom, odredba člana 7. stava 1. važećeg ZPP[24], navješćuje drugačiju budućnost: „stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.“

Očigledna je inverzija pravila u odnosu na ZPP/77 zbog koje dolazi do permutacije uloge suda i stranaka u dokaznom postupku. Prema rješenju ZPP/03, stranke predlažu i izvode dokaze, dok je prema odredbama ZPP/77 sud mogao da izvodi dokaze i koje stranke nisu predložile ako su ti dokazi, po ocjeni suda, od značaja za pravilno odlučivanje o osnovanosti zahtjeva i, u krajnjoj liniji, za utvrđivanje materijalne istine.

Prema načelu materijalne istine, sudija će kao dokazane smatrati samo one činjenice o kojima je stekao sudijsko uvjerenje da su one takve i u stvarnosti, tj. da nisu u nesaglasnosti sa stvarnim stanjem stvari.[25] Predstava, koju je sud dobio o stvarnosti nakon izvođenja i ocjene dokaza, trebalo je biti u tolikoj mjeri uvjerljiva, da sudija stekne uvjerenje da dokazane činjenice odgovaraju u potpunosti stvarnom stanju stvari, tj. da su to dokazane činjenice.

Ako je, kako je sada propisano, da dokaze predlažu same stranke,[26]sud rješenjem dopušta ili odbija izvođenje predloženih dokaza.[27]Više ne postoje zakonske mogućnosti da sud rješenjem naredi izvođenje potrebnih dokaza, jer sud više nema takvo zakonsko ovlašćenje,[28] da preuzima inicijativu za izvođenje potrebnih dokaza radi utvrđivanja istinitosti spornih činjenica.

Ocjena dokaza je sudijski angažman, poređenja predstave o stvarnosti, koju je sudija dobio izvođenjem dokaza u dokaznom postupku, sa stranačkim navođenjem dokaza, odnosno poređenje dokaznih rezultata sa temom dokazivanja.[29]Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza.[30]Navedena odredba, koja promoviše slobodnu ocjenu dokaza, ne razlikuje se od formulacije odredbe člana 8. ZPP/77. I jedna i druga odredba promovišu teoriju slobodne ocjene dokaza odnosno slobodne sudijske ocjene dokaza. Pitanje je, da li ove odredbe, u dva različita zakonska teksta, na isti način služe utvrđivanju materijalne istine u parnici?

U pravnoj teoriji se navodi da, „suprotstavljanje pojmova „materijalna istina“ i „formalna istina“ nije logički održivo. Ili nešto jeste istina ili to nije istina.[31]Garancija koju pruža slobodna ocjena dokaza da je nešto istinito leži u sudijskom uvjerenju koje će činjenice uzeti kao dokazane odnosno kao istinite, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno.[32]

Prema teorijskim rezonovanjima, uprkos tome što je načelo slobodne ocjene dokaza zavladalo procesnim pravom, ono sadrži unutrašnje protivrječnosti koje se ogledaju u, eventualnoj, sudijskoj proizvoljnosti (sudija je čovjek koji, kao i svaki drugi, ima i vrlina ali i mana) i u eventualnoj sudijinoj nespremnosti (profesionalnoj, zdravstvenoj, moralnoj i dr.) za obavljanje odgovornog i zahtjevnog sudijskog poziva. Zbog svega toga, sistem slobodne ocjene dokaza zasniva se na idealizovanoj postavci, zamišljenom liku savjesnog, brižljivog, stručnog, moralnog i poštenog sudije koji humano i profesionalno i nadasve nepristrasno, obavlja svoj poziv. Iz iskustva, nije nepoznato, da i najsavjesniji sudija može da pogriješi. Sudijska greška je vjerni pratilac sudijske funkcije.

Sistem slobodne ocjene dokaza, prema ZPP/03, sadrži još jednu „sjenku“, a to je eventualno izostajanje sudijske inicijative prilikom predlaganja i izvođenja dokaza. To je nastalo stanje zbog izostavljanja odredbe člana 7. stav 3. Ranije važećeg ZPP/77, prema kojoj odredbi je sud bio ovlašćen da izvodi i one dokaze koje stranke nisu predložile, ako su ti dokazi, po ocjeni suda, bili od značaja za odlučivanje. Bez ovakve odredbe u ZPP/03, sud ne može doći, u svakom predmetu, do uvjerenja o istinitosti stranačkih navoda, što može oštetiti interese stranaka u postupku, kao i javni interes za pravednim suđenjem.

Na ovom mjesto navešćemo, in extensi, dio teksta iz Komentara[33] odredbe člana 7. ZPP/03:„Odredba člana 7.ZPP-a RS i ZPP-a FBiH je pretrpjela radikalne izmjene u odnosu na odredbu člana 7. sadržanu u ranijem ZPP-u RS i ranijem ZPP-u FBiH.Naime, odredbom člana 7. novog parničnog procesnog zakonodavstva je, za razliku od odredbe člana 7. ranijeg parničnog procesnog zakonodavstva propisano raspravno načelo. Drugim riječima, načelo materijalne istine je ovom radikalnom izmjenom ustupilo mjesto raspravnom načelu koje podrazumijeva, koliko činjenica, toliko i prava, a samim tim oslobađa sud obaveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze i potpuno i istinito utvrđuje sporne činjenice.“ (…)“Propisujući da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (stav 1. odredbe člana 7.ovog zakona) ovom odredbom je ustanovljen princip „koliko činjenica, toliko i prava“, a samim tim, umjesto načela materijalne istine, propisano je načelo formalne istine. Formalna istina, za razliku od materijalne istine, podrazumijeva da „čega nema u spisu, to na svijetu i ne postoji.“[34]

Latinska pravna sentenca, Quod non est in actis, non est in mundo, ne može se tumačiti kao parola raspravnog načela i formalne istine. Po našem mišljenju, koje se razlikuje od mišljenja izraženog u citiranom komentaru, stanje spisa, koji formira sudija rukovođen principom materijalne istine i posvećen njenom utvrđivanju, mora se razlikovati, po prirodi stvari, od stanja u spisu koje je ustanovio sudija rukovođen raspravnim načelom i načelom formalne istine. Mi govorimo o principjelnim pitanjima, ali je zapaženo da, glasovi iz profesionalne zajednice sudija ne ukazuju na nedostatke novih rješenja, nego se čak ističe da nova riješenja imaju veći praktični značaj. Profesionalne sudije parničari ističu argument da samo slovo zakona nije potpuno istisnulo obavezu poštovanja i istraživanja materijalne istine i da unutar novog ZPP/03 postoje mnoge odredbe koje sudiji daju aktivnu ulogu u vođenju parnice.[35] U tom smislu se apostrofira značaj pripremnog ročišta koje pruža velike mogućnosti „dobrom sudiji“ za donošenje pravilne i zakonite odluke. Ipak, zabrinjava pitanje: da li je parničnom sudiji sada potrebno da u obrazloženju presude daje iscrpne razloge kojima uvjerava zašto je formirao uvjerenje o istinitosti ili neistinitosti spornih činjenica ili se može zaustaviti na utvrđivanju relativne, na sudu sada jedino moguće, „procesne“ istine, odnosno  da bi mogao obrazloženje svesti na formulaciju „na osnovu rezultata izvedenih dokaza koji su navedeni u zapisniku sa glavne rasprave, sud je našao…“?

Sva ova pitanja i dileme koje smo skicirano iznijeli u prethodnom izlaganju, podstiču na dalja istraživanja i raspravljanja radi usklađivanja načela Zakona o parničnom postupku sa normativnim dijelom datog propisa.

2. Podsjećanje na „otvoreno pravosuđenje“

            Najznamenitiji jugoslovenski civilisti-procesualisti ubjedljivo su argumentisali neophodnost postojanja aktivno-angažovanog sudije u parničnom postupku.[36]Pod „otvorenim pravosuđenjem“ oni su podrazumijevali dužnost sudije da, radi potpunog i pravilnog utvrđivanja relevantnog procesnog materijala u panici, podstiče stranke da iznesu sve odlučne činjenice, da dopune ili preinače svoje stavove, zahtjeve, tvrdnje i prijedloge za izvođenje dokaza, te da sa strankama otvoreno razmatra sve odlučne činjenice i pravne probleme parničnog spora, da im postavlja pitanja i daje odgovarajuća objašnjenja, a neukim strankama pouke.[37]Ovakvom, poželjnom konceptu pravosuđenja, prof. Triva suprotstavlja ono koje je, po njegovom mišljenju, proizveo reformisani ZPP/77 a koje je našao u uvriježenom stanovištu tadašnjih sudija, da je ideal nepristrasno suđenje koje simboliše statua božice pravde koja stoji nepomično, vezanih očiju, uzdignuta nad strankama i neangažovana u njihovom sporenju. Svaka aktivnost sudije ugrozila bi njegovu misiju objektivnog mjerača pravde. Prema profesoru Trivi, kako onda tako i sada, na strankama je teret da saberu svu procesnu građu i rasvijetle sve elemente spora, a na sudiji je samo da presudi, strogo vezan zahtjevima, navodima i dokazima parničnih stranaka. Sudija, prema ovom konceptu „zatvorenog pravosuđa“, može izreći svoj sud (premisa maior) tek na samom kraju parnice, u presudi.[38]Kako je možemo primijetiti, stvari oko koncepta „zatvorenog pravosuđa“ dobro su stajale i prije, u jugoslovenskom ZPP/77, tako da redaktorima bosansko-hercegovačkog reformisanog jugoslovenskog parničnog procesnog zakonodavstva nije bilo teško da u ZPP/03 instaliraju koncept „nepristrasnog“ pravosuđa. Uprkos zalaganju najviđenjih domaćih teoretičara parničnog parocesnog prava i premda nisu postojale prepreke da se, i prema tada važećem ZPP/77, afirmiše koncept „otvorenog pravosuđenja“, u praksi je prevagu odnio koncept „zatvorenog pravosuđa“. Profesor Triva je i ranijem konceptu ZPP/07 zamijerao što u njemu nema mjesta za opšta pravila o prinudnom zastupanju stranaka od strane profesionalnih punomoćnika, što je nagoviješteno ali nije realizovano u postupku donošenja ZPP/03. Zbog toga je neuka stranka izložena permanentnoj opasnosti da izgubi spor i onda kada je pravda na njenoj strani jer se, iz neznanja, ne zna koristiti adekvatnim procesnim ovlašćenjima, a sudija je na to ne upućuje niti upozorava.[39]Povodom toga, prof. Triva duhovito ukazuje da parnični sudija nije kao sportski sudija i da za njega nije bez značaja da li pobjeđuje ili ne pobjeđuje ona stranka na čijoj je strani pravda ili ona koja je spremnija u pravničkoj utakmici. Prof. Triva ponavlja istinu da državni organi djeluju u javnom interesu. Javni interes zahtijeva da se parnica vodi i zaključuje lege artis, tako da omogući da, na kraju krajeva, trijumfuje pravda a ne pravnička snalažljivost skupih advokata.[40]Prof. Triva zaključuje da ukidanje obaveznog zastupanja stranaka, bez istovremenog uspostavljanja „otvorenog pravosuđenja“, predstavlja akt neprikrivene hipokrizije.[41]

Bivše jugoslovensko procesno zakonodavstvo, čiji je baštinik i razuđeno bosansko-hercegovačko parnično procesno zakonodavstvo, receptor je austro-germanskog procesnog nasljeđa u kojem je preovladavalo načelo sudijskog arbitrernog reda u materijalnom upravljanju parnicom. Uprkos velikom i respektabilnom naslijeđu, reforma građanskog procesnog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini, prigrlila je rješenja romanskih pravnih sistema u pogledu organizacije upravljanja parnicom, koji su uzor promovisanja ekstremnog stranačkog suvereniteta kao što je i common low, „adversary system“, da inicijativa u pogledu prikupljanja procesne građe leži na strankama.

            Ostaje žal za napuštanjem „otvorenog pravosuđenja“ čiji razvoj je neosnovano zapriječen, a koje je moglo spriječavati zloupotrebe, pružati nužnu pomoć neukim strankama, podstrekavati raspravnu djelatnost stranaka, s jedne strane i, s druge strane, inkvizicionu maksimu zadržati kod sudije koji upravlja parnicom. Tome u prilog bi išla i apsolutizacija pravila iura novit curia i nevezanost sudije za pravna shvatanja stranaka te čuvanje pravnog poretka i ideje pravde kroz istraživanje i utvrđivanje tzv. materijalne istine. Na pola puta se nije smjelo stati, zaključio je prof. Triva.

Nedovršenost reformmom zavedenog „adversarnog“ sistema možda bi bila izbjegnuta da je u suđenje uvedena porota koja bi bila po uzoru na anglosaksonsku porotu. Ovako, kako se stalo na pola puta, domaći sudija se nije oslobodio odlučivanja ni o činjeničnim ni o pravnim pitanjima. Zbog toga naš građanski sudski postupak mora sadržavati procesne garancije da će činjenična pitanja, kao podloga za odlučivanje u sporu, biti istinita. Sudija, zbog nedostatka porote, ne može ostati indiferentan ako, po svom uvjerenju, pred sobom vidi neistinite iskaze, neuvjerljive dokaze i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Anglosaksonski sudija, u adversarnom sistemu suđenja, zadržava svoj profesionalni dignitet, jer se poroti prepušta sud o činjenicama. Kod nas, profesionalni sudija, po našem mišljenju, zbog zaštite svog profesionalnog ugleda i savjesnog obavljanja poslova i zadataka pravilnog zakonitog i, konačno, pravednog suđenja, ne može s „povezom na očima“ čekati okončanje stranačkog okršaja i proglasiti pobjednika, ma gdje istina ležala.

Slično našim reakcijama, javljaju se i reakcije pravnika u Republici Srbiji na njihove reformatorske zahvate koji idu istim putem kao u Bosni i Hercegovini. Oni, u svojim napisima, ističu da jačanje raspravnog načela, uz slabljenje istražnog načela, zbog oslobađanja suda obaveze da po službenoj dužnosti, utvrđuje sporne činjenice, ne  vodi pravdenom suđenju. Oni smatraju  da je to uzrokovano nekom vrstom dogmatskog shvatanja odredbe člana 6. EKLJP. Međutim, „dobro“ pravosuđenje nije samo ono koje je „brzo“. Istina ne može biti vrijednosno inferiorna u odnosu na brzinu poatupka i da javno-pravni osnov prava na sudsku zaštitu ne može biti zanemaren bilo kakvim izgovorom.[42]

Ako pođemo od etičkih principa sadržanih u Kodeksu sudijske etike[43], već u Uvodu je konstatovano: „Nezavisno pravosuđe predstavlja pravo svakog građanina u Bosni i Hercegovini. Sudija ima slobodu da pošteno i nepristrasno odlučuje na osnovu zakona i dokaza, bez ikakvog pritiska ili uticaja.“ Nezavisnost pravosuđa je pravo građana Bosne i Hercegovine, preduslov za vladavinu prava, statusna pozicija sudije u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast, javnost, medije, druge institucije društva i stranke u postupku i svoje kolege.[44] U Kodeksu sudijske etike navodi se :“Sudija će odbiti svaki pokušaj uticaja na njegove odluke i izvan sudskog postupka.“[45]

      Venecijanska komisija[46]navodi analizu Evropskog suda za ljudska prava, po kojoj, između ostalog, „sudovi ne treba da odstupaju, bez valjanog razloga, od presedana uspostavljenih u ranijim predmetima.“ Mada, po našem mišljenju, praksa Evropskog suda za ljudska prava nije zasnovana na anglosaksonskom precedentnom modelu, ovaj sud je uspostavio doktrinu evolutivnog tumačenja[47] po kojoj Evropski sud primjenjuje Evropsku konvenciju kao živi instrument razvoja i napretka, a nikako je ne tumači kao zamrznuti ugovor od prije 60 godina i treba biti tumačena tako da bude primjenjiva na današnje uslove ili društvene prilike. Kako se ističe, u navođenom mišljenju Venecijanske komisije, nezavisnost pravosuđa je osnovna garancija da se pravda može ostvariti bez uplitanja neke druge grane vlasti, drugih tijela unutar pravosuđa, drugih sudija ili nekih drugih učesnika.[48]Nezavisnost sudstva se posmatra iz dva ugla, kao vanjska i kao unutrašnja institucionalna nezavisnost. Vanjska osigurava nezavisnost sudstva od ostalih grana državne vlasti, dok unutrašnja, koju ovdje imamo u fokusu, osigurava odnos nezavisnosti između sudova unutar istog pravosudnog sistema.[49]Najzad, od značaja je i individualna sudska nezavisnost, koju imaju sudije kao pojedinci u izvršavanju svojih profesionalnih obaveza,[50] da sude po znanju i savjesti.

Isključenje od suđenja je mjera prema sudiji kada postoji neki od zakonskih razloga po kojima sudija bezuslovno ne može da sudi. Radi se o slučajevima tzv. materijalne, moralne ili profesionalne zainteresovanosti sudije za konkretan slučaj. Isključenje nastaje po sili zakona, ex lege. Radi se o slučaju nesposobnosti za suđenje (iudex inhabilis).

Izuzeće od suđenja je procesni institut kojim se želi omogućiti da sporove rješavaju objektivne i nepristrasne sudije. Ovdje neko drugi, a ne zakonodavac u zakonskim odredbama iznosi razloge koji dovode u sumnju nepristrasnost sudije. Takav sudija nije iudex inhabilis, nego je tek iudex suspectus , „sumnjiv“ sudija. Radi se o relativnom i subjektivnom  razlogu za izuzeće, jer do izuzeća dolazi na zahtjev sudije ili stranke i ako postoji razlog, određena okolnost koja dovodi u sumnju nepristrasnost sudije te da bi takva okolnost djelovala i na javno mijenje a i na same parničare.

      O značenju razlikovanja isključenja i izuzeća sudije govori nam i sam zakonski tekst, odredbom člana 255. stav 1. tačka 1) propisuje, „ako je pri donošenju odluke sudjelovao  sudija koji je po zakonu morao biti isključe“, postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može se na prijedlog stranke ponoviti (ponavljanje postupka).[51]

U današnjoj Bosni i Hercegovini u primjenu su različiti propisi donijeti od strane različitih legislativnih tijela (u FBiH entitetskih i kantonalnih, u RS entitetskih, u Distriktu Brčko distriktskih, a u BiH zakoni na nivou BiH kao tzv. „državni zakoni“) čijoj se unutrašnjoj harmonizaciji teži, s više ili manje uspjeha. Razlika u odnosu na ranije federalno i savezno zakonodavstvo je u tome što zakoni na nivou BiH nemaju onaj značaj kakav su imali bivši savezni zakoni, niti su hijerarhijski nadređeni entitetskim zakonima. Svaki od tih zakonodavnih nivoa djeluje horizontalno i obuhvata sudove koji primjenjuju zakonodavstvo iz svog domena. U primjeni su i dalje neki bivši savezni zakoni na svim nivoima, kakav je slučaj sa Zakonom o obligacionim odnosima. Sve to usložnjava sudski sistem u Bosni i Hercegovini i čini ga kompleksnijim u odnosu na bivši sistem u SFRJ. Polazeći od ovih konstatacija čini se neophodnim koristiti se ponuđenim instrumentima za ujednačavanje sudske prakse. Čak i sistem ujednačavanja sudske prakse se dodatno usložnjava odlukama Ustavnog suda BiH po apelacijama kao i dejstvom odluka Evropskog Suda za ljudska prava.

S druge strane, dominantan značaj načela sudijske nezavisnosti dovodi u pitanje opravdanost velikog broja oblika ujednačavanja sudske prakse. Tako je, na primjer, ova protivurječnost došla do izražaja prilikom nastojanja Panela za ujednačavanje sudske prakse, formiranog u okviru VSTV, da usaglasi „orijentacione kriterijume visine iznosa novčane naknade nematerijalne štete“ jer su, među učesnicima panela iz entiteta, Distrikta Brčko i Suda BiH, došla do izražaja dva oprečna i nepomirljiva stava: po jednima, kriteriji su potrebni, korisni i nisu contra legem, a po drugima, oni su nepotrebni i  nezakoniti, jer sudovi sude samo po zakonu a ne po orijentacionim kriterijima. Pošto se Panel za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti nije usaglasio, izostao je stav Panela o pitanju orijentacionih kriterija za odlučivanje po tužbama za novčanu nalnadu nematerijalne štete, tako da je samo Vrhovni sud Federacije BiH usvojio svoje „orijentacione kriterije“, koji samo njega obavezuju, a posljedično i sve niže sudove (kantonalne i općinske) po njegovom ingerencijom.

Bosansko-hercegovačko pravosuđe je, u tranzicionom (reformskom) periodu, pod faktičkim prevalirajućim uticajima anglosaksonskog pravničkog rezona. Pored toga, odlučujući je uticaj sudske prakse Ustavnog suda BiH, koja je oslonjena na praksu Evropskog suda za ljudska prava. Tako se domaći sudija, pored standardne uloge, da obavezno tumači i primjenjuje zakonsku normu (opštu pravnu normu) nalazi u permanentnoj poziciji da vodi računa o dosadašnjoj sudskoj praksi koja za njega treba da ima jedino orijentacioni značaj. Međutim, faktički i praktično primijenjeno, sudska praksa, izražena kroz stavove, shvatanja i mišljenja najviših sudova je obavezni orijentir u radu sudova nižeg stepena, jer će se, u slučaju da sude protivno tim stavovima, njihove pravilne i zakonite odluke naći pod udarom kasacije odnosno revizije. U tom smislu treba ocijeniti i širinu važenja visokog pricipa unutrašnje institucionalne nezavisnosti domaćeg sudije.

 

Z a k lj u č a k

 

Moderni trendovi zahtijevaju zaštitu ljudskih prava iz EKLJP pa tako i prava na pravično suđenje u razumnom roku. Kako je kod nas uočen problem dugotrajnih rokova suđenja i tzv. „starih“ predmeta zakonodavci su rješenje problema vremenskog trajanja parničnog postupka pronašli na terenu reformisanja procesno-pravnih normi. Oni nisu problem vremenski predugog trajanja građanskog sudskog postupka našli u postojećim organizacionim, kadrovskim i materijalnim (ne)prilikama domaćih sudova. Zbog toga se dogodila ishitrena reforma koja je pogodila zakonske odredbe koje su imale tradiciju germanskog, kontinentalnog sistema, tako da se  pristupilo djelimičnoj razgradnji evopsko-kontinentalnog, germansko-jugoslovenskog, sistema normi građanskog procesnog prava. Nije bilo kritičkog otklona od ove ishitrene reforme. Kako ističe M. Damaška, nema normativnih kratica koje vode boljem pravosuđu. Uvijek treba da se zapitamo, po M. Damaški, da li je domaće institucionalno okruženje spremno da prihvati privlačne strane propise. Razlike u organizaciji pravosudnih organa i drugih faktora koji utiču na dobro pravosuđe su velike od zemlje do zemlje. Ako se te razlike zanemare, ne može se isključiti mogućnost da se, miješanjem procesnih ideja, stvore procesne forme koje zaostaju, kako za ango-američkim, tako i za evropko-kontinentalnim formama, u njihovom izvornom obliku. Brzopleta transplantacija propisa može prouzrokovati više štete nego koristi, zaključuje M. Damaška, referirajući se na krivično procesno pravo, što može da važi, mutatis mutandis i za građansko procesno pravo.

Očigledno je da se naše pravosuđe nije prilagodilo novim uslovima napuštajući načelo materijalne istine kao ideju vodilju u postupanju sudije. Nezavisnost sudije garancija je za nepristrasno postupanje u suđenju. Istovremeno, to je podloga za formiranje sudijskih odluka na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja.

Mišljenja smo da se pravna shvatanja i načelni pravni stavovi najviših sudova, de lege ferenda, trebaju prihvatiti da služe kao pomoć i orijentacija za sudsku praksu. To proizilazi iz priznatih načela da sudovi sude po ustavu i zakonu, po znanju i savjesti (profesionalno i moralno).

 

Prof.dr Branko Morait

REFORMING THE CIVIL LEGISLATION IN BiH INTRODUCTION OF THE ADVERSARIAL PRINCIPLE ON TRIAL

Summary

Abstrakt: The reform of our proceedings legislation be it criminal or civil,has introduced some major accusatory principles and rules. Thus, a transformation from traditional mostly inquisitorial system of rules of proceedings law into those of Anglo-Saxon, mainly accusatorial in nature, has been made. We have tried determining the consequences that the reform made on the most important proceeedings process-making the correct court decision.

Kay words:  Material truth, judicial independence,accusatory principles, inquisitorial sistem, trial principle

 

 

S p i s a k   l i t e r a t u r e

Prof.dr Abedin Bikić. (2005) Obligaciono pravo Posebni dio, Sarajevo,

Dr. Branko Čalija, Dr. Sanjin Omanović, Građansko procesno pravo, Univerzitet u Sarajevu, Pravni fakultet,

prof.dr. sc Jozo Čizmić, Komentar ZPP FBiH-drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje-, Sarajevo, 2016.,

1997. Damaška, „O miješanju inkvizitornih i akuzatornih procesnih normi“, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, vol. 4,br. 2/1997, Zagreb 1997.,

D antrev P. Alesandro: Prirodno pravo, Uvod u filozofiju prava, CID, Podgorica, 2001.,

Đorđević, Ž.-Stanković,V., Obligaciono pravo-opšti deo, Beograd, 1980.

Ivan Ilić, asistent Pravnog fakulteta Univerziteta u Nišu, Utvrđivanje činjenica u reformisanom krivičnom postupku, Zbornik radova „Odnos prava u regionu i prava Evropske Unije“, Istočno Sarajevo 2015. str. 474-493

Prof.dr Milivoje Č. Marković: Osnovna načela parničnog postupka, Pravni fakultet u Novom Sadu, Institut pravnih nauka, Novi Sad 1997.

Milan S. Janković: „ O nekim zakonskim rešenjima parničnog postupka“, Fond Slobodan Jovanović, Stožer nacionalne misli; aps. 12.09.2011. godine

„Načela evropskog ugovornog prava i jugoslovensko pravo“, Zbornik radova, Kragujevac 2001.

Prof.dr Siniša Triva, „Esej o otvorenom pravosuđu“, u knjizi S. Triva, V.Belajec, M. Dika, Novo parnično procesno pravo, Zbornik radova, Informator, Zagreb 1977

Stojanović, D., Esej o pravnim principima u građanskom pravu, Pravni život, broj 8-9/86, str. 805.

 

 

[1] Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16

• Zakon o parničnom postupku,( „Službeni glasnik Republike Srpske“, 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13)

[3] Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“, 53/03, 73/05, 10/06 i 98/15

[4] Zakon o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“,17/08 i 2/10

[5] Navedeno prema Čizmić J., str.21.

[6] Ibid., 22.

[7] Vidi fusnote 1.- 4.

[8]Milivoje Č. Marković., Osnovna načela parničnog postupka, Novi Sad, 1977,125.

[9] Ibid., 124.

[10] Ibid.,3.

[11] Ibid., 4.

[12] Ibid., 5.

[13] Ibid., 24.

[14] Ibid., 25.

[15] Ibid., 36.

[16] Ibid., 37.

[17] Ibid., 38.

[18] Ibid., 87.

[19] Dr Milan Škulić, profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu izjavljuje za „Politiku“, 10.septembra 2011. godine, između ostalog: „Istina kao da mnogo ne zanima naše reformatore. Ona je u zakonskom predlogu implicitno označena kao svojevrsni nepotrebni luksuz u krivičnom postupku. Akteri krivične procedure nisu čak dužni ni da teže istini. Sada se istini više teži u klasičnom parničnom postupku, nego u krivičnoj proceduri, pa ispada da će uskoro u Srbiji biti važnije utvrditi čija je kokoška prešla preko međe nego ko je koga ubio.“

[20] I.Ilić, Utvrđivanje činjenica u reformisanom krivičnom postupku, Zbornik radova „Odnos prava u regionu i prava Evropske Unije“, Istočno Sarajevo 2015. str. 474-493

[21] Ibid., 489.

[22] Ibid., 490.

[23] „Službeni list SFRJ“, broj 4/77 ( u daljem tekstu: ZPP/77)

[24] „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03 ( u daljem tekstu: ZPP/03)

[25] Marković, M.Č.,89 ; član 8. ZPP/77

[26] Član 7. Stava 1. ZPP/03

[27] Marković, M.Č., 95.

[28] Prema odredbama ZPP/03

[29] Ibid., 100.

[30] Član 8. ZPP/03

[31] Marković, M.Č. ,104.

[32] Član 8. ZPP/03

[33] Komentar Zakona o parničnom postupku u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, Zajednički projekat Vijeća Evrope i Evropske komisije, Sarajevo, 2005. Str. 17-18

[34] „Quod non est in actis, non est in mundo“; Ibid.

[35] Takvo značenje, prema afirmatorima rješenja iz novog ZPP/03 su,  na primjer: čl. 3. st.2; čl.7. st.2; čl. 8, 10, 12. st.1, ; 53. st. 2; 66 u vezi s 53; 68; 79. st. 2. u vezi s 67; 81., 88. st. 2; 98, 102., 104., st.2; 124, 125, 126, 127, 144. st. 2. I 3.,; 155. st. 2; 227., 229. st. 1. i 336.

[36] Triva, S. „Esej o otvorenom pravosuđu“, u knjizi S. Triva, V.Belajec, M. Dika, Novo parnično procesno pravo, Zbornik radova, Informator, Zagreb 1977.

[37] Ibid., 209.

[38] Ibid., 210.

[39] Ibid.

[40] Ibid., 212.

[41] Ibid., 215.

[42] http://informator.rs/predlog-zakona-o-parničnom-postupku-otvorena pitanja-html; Milan S. Janković: „ O nekim zakonskim rešenjima parničnog postupka“, Fond Slobodan Jovanović, Stožer nacionalne misli; aps. 12.09.2011. godine

[43] „Službeni glasnik BiH“, broj: 13/06

[44] Ibid., tačka 1. Nezavisnost

[45] Ibid tačka 1. podtačka 1.6

[46] Evropska komisija za demokratiju kroz pravo (Venecijanska komisija), Mišljenje o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa u Bosni i Hercegovini usvojeno na 91. Plenarnoj sjednici (Venecija, 15.-16.06.2012. godine)

[47] U slučaju Golder v. U.K. (1975) i Tyrer v. U.K. (1978)

[48] Evropska komisija za demokratiju kroz pravo (Venecijanska komisija), Mišljenje o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa u Bosni i Hercegovini usvojeno na 91. Plenarnoj sjednici (Venecija, 15.-16.06.2012. godine), str. 17.

[49] Ibid.

[50] Ibid., 18.

[51] Ibid.