NADLEŽNOST SUDA BiH U PARNIČNOM POSTUPKU
Prof. dr Branko Morait,
sudija Suda Bosne i Hercegovine
NADLEŽNOST SUDA BiH U PARNIČNOM POSTUPKU
Ključne riječi: parnični postupak, stvarna nadležnost, sukob nadležnosti.
Građansko procesno pravo obuhvata dvije vrste normi: organizacione i funkcionalne. U ovom našem izlaganju mi ćemo se osvrnuti na organizacione procesne norme u koje spadaju pravila o uspostavljanju sudova, organizaciji, sastavu i nadležnosti sudova. [1]
Građanski parnični postupak je ostvarivanje sudske funkcije, odnosno postupak za ostvarivanje pravosuđa na području građansko-pravnih odnosa.[2]
Uslovi od kojih zavisi raspravljanje i odlučivanje o građansko-pravnim sporovima su procesne pretpostavke od kojih zavisi mogućnost raspravljanja i odlučivanja o osnovanosti predmeta spora. Nedopuštenu tužbu sud odbacuje rješenjem, ukoliko se nisu stekle sve procesne pretpostavke za upuštanje suda u raspravu o meritumu spora. [3]
Ako pođemo od toga da je osnovna podjela procesnih pretpostavki na opšte i posebne kod kojih su opšte one koje moraju postojati u svakoj parnici i tiču se suda, stranaka i predmeta spora mi ćemo obraditi nadležnost suda da odlučuje u sporu i dileme o funkcionalnoj nadležnosti Suda u prvostepenom parničnom postupku.
Jedan od osnovnih principa organizacije i djelatnosti sudova jeste sudska nezavisnost. Pored nezavisnosti i samostalnosti suda kao institucije garancija sudske nezavisnosti, je nezavisnost sudije kao nosioca sudske funkcije. Funkcionalna nezavisnost je samo vršenje sudske funkcije, kao aktivnosti konkretizacije apstraktnog pravnog pravila na činjenično stanje, odnosno njegovo isključivo pravo da na činjenično stanje primijeni odgovarajuću pravnu normu, utvrđujući njen smisao i sadržaj. [4]
Jednakost građana pred zakonom je pricip od izuzetnog značaja za djelatnost sudova. Ovaj princip se sastoji u tome da svaki građanin može tražiti pravnu zaštitu od nadležnog suda i da sudovi na jednak način budu pristupačni svima. Sudsku funkciju mogu vršiti samo redovni sudovi koji se ustanovljavaju zakonima, kojima je utvrđena njihova organizacija, sastav i nadležnost i time se uspostavlja brana za ustanovljavanje vanrednih ili ad hoc sudova.
STVARNA NADLEŽNOST SUDA BiH U PARNIČNOM POSTUPKU I RJEŠAVANJE SUKOBA NADLEŽNOSTI
Nadležnost Suda Bosne i Hercegovine u parničnom postupku propisana je odredbom člana 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 36/04). Tako je Sud BiH nadležan da rješava imovinske sporove (parnični postupak) između Države Bosne i Hercegovine i entiteta, između Države BiH i Brčko Distrikta BiH, između entiteta, između entiteta i Distrikta BiH i između institucija BiH koja vrše javna ovlaštenja. Zatim, Sud je nadležan da rješava imovinske sporove proistekle iz štete nastale pri vršenju poslova organa uprave BiH, drugih institucija BiH i službenih lica tih organa i institucija. Konačno, Sud BiH ima nadležnost u parničnom postupku i u drugim imovinskim sporovima, kada je nadležnost Suda utvrđena zakonima BiH ili međunarodnim ugovorima.
Prema odredbama članova 2. i 3. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH sud po prijemu tužbe i tokom cijelog postupka pazi da li rješavanje spora spada u stvarnu nadležnost ovog Suda. Ukoliko Sud BiH nađe da rješavanje spora ne spada u sudsku nadležnost rješenjem će se oglasiti nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu prema odredbi člana 4. stavovima 1. i 2. istog zakona.
Ako u toku postupka Sud BiH utvrdi da je za rješavanje spora nadležan drugi sud u BiH, rješenjem će se oglasiti nenadležnim i nakon pravosnažnosti rješenja, najkasnije u roku od 3 dana po pravosnažnosti tog rješenja, ustupiti predmet nadležnom sudu (član 4. stav 3. i člana 5. stav 1. istog zakona).
Svi sudovi u BiH kod kojih su zaprimljeni predmeti iz nadležnosti Suda BiH prije stupanja na snagu Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, to jest prije 11.08.2004. godine dostaviće ove predmete Sudu BiH, kao nadležnom sudu, na postupanje.
Sukob nadležnosti između Suda BiH i bilo kojeg drugog suda u BiH rješava Upravno odjeljenje Suda BiH na osnovu odredbe člana 14. stav 2. tačka c) Zakona o Sudu BiH („Službeni glasnik BiH“, broj: 29/00, 16/02, 24/02, 3/03, 37/03, 42/03, 4/04, 9/04, 35/04 i 61/04).
U pitanju relativnog sukoba nadležnosti Sud Bosne i Hercegovine već ima stanovitu sudsku praksu koja se i dalje razvija.
Tako se, u jednom predmetu, Kantonalni sud u Sarajevu oglasio stvarno nenadležnim za rješavanje o žalbi izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sarajevu i predmet dostavio Sudu Bosne i Hercegovine na dalji postupak, u smislu odredbe člana 367. Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine. Drugostepeno gradjansko vijeće Suda Bosne i Hercegovine odbilo je stvarnu nadležnost za rješavanje spora radi uknjižbe prava vlasništva i utvrdjivanje valjanosti ugovora o prodaji stana i predmet dostavilo Upravnom odjeljenju Suda Bosne i Hercegovine , radi rješavanja sukoba nadležnosti. Rješavajući o sukobu nadležnosti primjenom odredbe člana 14. stav 2. tačka c) Zakona o sudu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 29/00 do 61/04) Sud je odlučio da je za sudjenje u ovoj pravnoj stvari u drugostepenom postupku stvarno nadležan Kantonalni sud u Sarajevu. Kako u svome rješenju broj R-2/07 od 27.02.2007. godine Sud ističe, pošlo se od toga da se stvarna nadležnost sudova, u načelu, odredjuje prema subjektima u sporu, ali i zavisno od vrste spora i njegove pravne prirode, a regulisana je zakonima o sudovima.
Stvarna nadležnost Suda Bosne i Hercegovine propisana je Zakonom o sudu BiH i Zakonom o parničnom postupku pred Sudom BiH. Prema odredbi člana 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, Sud Bosne i Hercegovine je stvarno nadležan za rješavanje imovinskih sporova koji su navedeni u stavu 1. ove odredbe, a za rješavanje drugih imovinskih sporova Sud Bosne i Hercegovine je nadležan kada je nadležnost Suda ustanovljena zakonima Bosne i Hercegovine ili medjunarodnim ugovorima.
U konkretnom slučaju radilo se o sporu koji se odnosi na utvrdjivanje valjanosti ugovora o kupoprodaji-otkupu stana i uknjižbi prava vlasništva na stanu u zemljišnim knjigama, iz čega Sud izvodi zaključak da se ne radi o imovinsko-pravnom sporu navedenom u odredbi člana 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, odnosno da se ne radi ni o drugom imovinskom sporu za čije sudjenje je odredjena stvarna nadležnost ovog suda zakonima Bosne i Hercegovine. Kako Sud navodi u pomenutom rješenju, ni jednim zakonom Bosne i Hercegovine nije predvidjeno da Sud Bosne i Hercegovine sudi sporove o pravu vlasništva na nekretninama, odnosno o valjanosti ugovora o otkupu stana, pa je za rješavanje ovog spora isključivo nadležan u prvom stepenu Općinski sud u Sarajevu, a u drugostepenom postupku Kantonalni sud u Sarajevu, kako je propisano Zakonom o sudovima Federacije BiH („Službene novine FBiH“, broj 38/05). Pored toga, ističe Sud u navedenom rješenju, u konkretnom slučaju radi se o sporu koji se odnosi na otkup ili prodaju stana, koji se nalazi na području Federacije BiH, pa se o ovom sporu odlučuje primjenom federalnih zakona-Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“, broj 27/97, 11/98 i dalje), kojim je regulisana nadležnost i ovlaštenja organa Federacije BiH za prodaju stanova iz vojnog fonda bivše JNA. Kako Sud zaključuje, u navedenom rješenju nepravilan je zaključak Kantonalnog suda u Sarajevu da taj sud nije nadležan za rješavanje ovog spora, samo iz razloga što je kao tužena strana označena Bosna i Hercegovina.
U drugom slučaju, Okružni sud u Doboju oglasio se stvarno nenadležnim za odlučivanje po žalbi tužene u sporu radi naknade štete , izjavljene protiv presude Osnovnog suda u Doboju i predmet dostavio Sudu Bosne i Hercegovine na dalji postupak.
Drugostepeno gradjansko vijeće Suda Bosne i Hercegovine dostavilo je predmet Upravnom odjeljenju toga suda radi rješavanja sukoba nadležnosti, iz razloga što smatra da Sud Bosne i Hercegovine, u smislu odredbe člana 1. stav 3. Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine, nije stvarno nadležan za rješavanje ovog spora. Upravno odjeljenje Suda Bosne i Hercegovine, rješavajući ovaj sukob nadležnosti, rješenjem broj: R-7/07 od 27.02. 2007. godine odlučuje da je za sudjenje u ovoj pravnoj stvari nadležan Okružni sud u Doboju. Svoje rješenje obrazlaže tako što, izmedju ostalog, navodi da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za naknadu štete u vezi sa radnim odnosom, koja je tužitelju nastala pri obavljanju rada u entiteskom organu uprave-Ministarstvu odbrane Republike Srpske Banja Luka-Vojska Republike Srpske. Pošto se ne radi o imovinskom sporu-naknadi štete koja je nastala pri vršenju poslova organa-institucija Bosne i Hercegovine (član 1. stav 2. ZPP pred Sudom BiH), niti je bilo kojim drugim zakonom Bosne i Hercegovine ili medjunarodnim ugovorom propisana stvarna nadležnost Suda BiH za rješavanje o zahtjevu za naknadu štete podnesenom protiv entiteta, entitetskih organa uprave ili entitetskih institucija, to je pogrešan zaključak Okružnog suda u Doboju da je za rješavanje ovog spora u drugostepenom postupku nadležan Sud Bosne i Hercegovine samo iz razloga što su doneseni zakoni o prestanku važenja Zakona o odbrani Republike Srpske i Zakona o vojsci Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 117/05). U pomenutom rješenju Sud Bosne i Hercegovine ukazuje da je Zakonom o odbrani Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 88/05) koji je stupio na snagu 01.01.2006. godine, u odredbi člana 72., regulisano pitanje prenosa prava i obaveza izmedju Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine i ranijih entitetskih ministarstava odbrane, pa je u stavu 2. ove odredbe propisano da su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zadužernja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 01.01.2006. godine. Iz navednih razloga, Sud Bosne i Hercegovine se oglasio nenadležnim za sudjenje u ovoj pravnoj stvari, te je odlučio da je u ovoj pravnoj stvario u žalbenom-drugostepenom postupku protiv presude Osnovnog suda u Doboju stvarno nadležan Okružni sud u Doboju u skladu sa odredbom člana 27. stav 2. Zakona o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 111/04 i 109/05).
Nadležnost Suda BiH proširena je i na rješavanje radnih sporova, kako je to utvrđeno odredbom člana 83. Zakona o radu u institucijama BiH. Zaštita prava iz radnog odnosa u institucijama BiH, u slučaju povrede prava zaposlenika prvenstveno se može ostvarivati u odnosu prema poslodavcu od koga zaposlenik zahtijeva da mu povrijeđeno pravo zaštiti, odnosno povredu otkloni. Poslodavac je u obavezi da u roku od 30 dana od podnošenja zahtjeva riješi zahtjev zaposlenika i eventualnu povredu prava otkloni. Zaposlenik je ovlašten, da pored interne zaštite svojih prava, na osnovu odredbe člana 83. stav 3. ovog Zakona, tužbom pokrene radni spor pred Sudom BiH. Tako su ovom odredbom Zakona o radu u institucijama BiH predviđena dva načina zaštite prava iz radnog odnosa. Zaposlenik može putem interne zaštite tražiti otklanjanje eventualne povrede prava od strane poslodavca primjenom odredbe stav 1 i 2, člana 83 ovog Zakona. Međutim, ovaj Zakon ne uslovljava pravo na sudsku zaštitu prethodnim pokretanjem zahtjeva unutar nadležnosti poslodavca. Pravo na sudsku zaštitu zaposlenik može tražiti pred Sudom BiH bez obzira da li je podnio zahtjev poslodavcu, ali može tražiti sudsku zaštitu i kada je pokrenuo internu zaštitu, a poslodavac nije riješio njegov zahtjev u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva.
Zastarjelost zaštite prava iz radnog odnosa nastupa u roku od jedne godine od dana dostave odluke poslodavca kojom je povrijedio pravo zaposlenika ili u istom roku od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa (član 83. stav 5. istog zakona).
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa istekom tri godine od dana nastanka potraživanja (član 86. istog Zakona).
Stvarna nadležnost je bitna procesna pretpostavka iz koje proizlazi da sud nije ovlašten da raspravlja u sporu za koji nije nadležan. Ocjena nadležnosti daje se na temelju navoda u tužbi i činjenica koje su sudu poznate. Na stvarnu nadležnost sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka. Kada utvrdi da je stvarno nenadležan, sud se oglašava nenadležnim i upućuje tužbu nadležnom sudu. [5]
Kada sud u toku postupka utvrdi da nije sud nadležan za rješavanje spora, po službenoj dužnosti će se proglasiti nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Prema pravilima apsolutne nadležnosti vrši se razgraničenje između sudske i administrativne nadležnosti. [6]
Uprkos preciznosti odredaba o nadležnosti nemoguće je izbjeći svaku neizvjesnost u pogledu određivanja nadležnosti suda u svakom konkretnom pravnom predmetu. Situacija kada više organa različito shvata nadležnost za postupanje u određenoj pravnoj stvari je sukob nadležnosti. Do sukoba nadležnosti dolazi kada se ovo pitanje otvara između sudova i drugih državnih organa. Ovakav sukob nadležnosti je sukob jurisdikcije i sukob o apsolutnoj nadležnosti.
Kada se pitanje nadležnosti postavi između različitih sudova u okvirima jedinstvenog sudskog sistema, tada se govori o sukobu relativne nadležnosti, do kojeg dolazi češće u pravnom životu.
Sud Bosne i Hercegovine se, odlučujućio o zahtjevu na naknadu štete za uništenu imovinu u ratu, rješenjem oglasio nenadležnim tako da nakon pravosnažnosti rješenja predmet ustupi nadležnom pravobranilaštvu. Tako je postupljeno u predmetu P-39/04 od 22.03.2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem broj: Gž-72/06. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je insistirao na tome da mu sudi Sud Bosne i Hercegovine. Nadalje, materija, radi koje je ovaj zahtjev pokrenut, je uređena Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik RS“, broj 103/05), kao posebnim zakonom(lex specialis). Odredbom člana 5 ovog Zakona propisano je da se predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju nadležnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona. Pozivajući se na ovu odredbu Sud BiH se u pomenutim rješenjima oglasio nenadležnim.
Z A K LJ U Č A K
Prema Univerzalnoj deklaraciji o nezavisnosti pravosuđa koja je prihvaćena na Prvoj svjetskoj konferenciji o nezavisnosti pravosuđa održanoj u Montrealu 10. juna 1983. godine (Montrealska deklaracija), odredbom tačke 2.02, koja razrađuje nezavisnost sudija u nacionalnim pravnim sistemima navodi se da sudije, kao pojedinci, trebaju biti slobodni. Njihova je dužnost da donose nepristrasne odluke na osnovu sopstvene ocjene činjenica i sopstvenog shvatanja zakona, bez ograničenja, uticaja, poticaja, pritiska, prijetnje ili miješanja, bilo direktnog ili indirektnog, s bilo koje strane ili zbog bilo kog razloga. Prema tačci 2.03. Montrealske deklaracije, u procesu odlučivanja sudije trebaju biti nezavisne u odnosu na druge sudije istog ili višeg ranga.
Prof.dr Branko Morait,
Sudija Suda Bosne i Hercegovine
NADLEŽNOST SUDA BOSNE I HERCEGOVINE U PARNIČNOM POSTUPKU
R e z i m e
Kao nova pravosudna institucija, Sud Bosne i Hercegovine svoju nadležnost u parničnim stvarima zasniva na odredbama Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, a iz toga se povremeno javlja i sukob nadležnosti koji rješava Upravno odjeljenje Suda BiH. U članku su prezentirana iskustva Upravnog odjeljenja Suda u rješevanu sukoba nadležnosti i dati su tipični primjeri sudskih odluka.
[1] Dr. Branko Čalija i dr. Sanjin Omanović, Građansko procesno pravo, Univerzitet u Sarajevu, Pravni fakultet 2000. godine, strana 7
[2] Ibid.
[3] Ibid.
[4] Ibid.
[5] Ibid, strana 122.
[6] Ibid, strana 137.