IDEJA PRAVDE U OBLIGACIONIM ODNOSIMA
Prof.dr Branko Morait
IDEJA PRAVDE U OBLIGACIONIM ODNOSIMA
U v o d
U današnje vrijeme, kada se prekomponuje mapa društvenih vrijednosti, vrijeme vraćanje točka istorije unazad, traganje za pravdom je nasušna potreba. Povratak društva tržištu i kapitalu i na tim osnovama projektovan povratak pravu svojine i ugovoru većinu članova društva zatekao je nespremnim. Ipak, osjećaj za pravdu je ostao ukorijenjen u narodu koji pravdu shvata kao vrhunsku vrlinu. Upravo odsustvo pravde u tranzicionim previranjima doživljava se kao najveći društveni problem odnosno nepravda. Pravda se ukazuje kao mjera ekvivalencije, „svakome dati ono što mu pripada“, s obzirom na proklamovano demokratsko društvo i međunarodne pravne deklaracije koje štite dostojanstvo čovjeka. Pravda se razumijeva odnosno samorazumijeva kao aksiom, jednakost, opšte dobro za sve ljude, postupanje s drugima kao što bismo htjeli da drugi postupaju sa nama, davanje svakome onoga što mu (po pravu) pripada, ista prava za svakoga, raspodjela prema zaslugama ili sposobnostima, slično postupanje u sličnim slučajevima, a različito postupanje u različitim slučajevima. —
Osjećaj pravednosti je urođeni psihološki fenomen u međuljudskim odnosima. Princip pravednosti, kao i moralni i pravni principi, ljudski um može dokučiti razumom. Zakoni koje je čovjek stvorio, ako su u suprotnosti s ovim principima, odnosno principima prirodnog prava i ljudskih prava, ne smatraju se pravednim, jer nepravedan zakon nije zakon – lex iniusta non est lex.
Jedan aspekt pravde je javnopravni i znači podjelu počasti i imovine prema zaslugama te se naziva distributivnom pravdom, tako da ko zaslužuje više dobija i više i obratno.[1]Druga je korektivna (komutativna) privatno-pravna pravda koja se izražava aritimetičkom proporcijo. Za primjenu u obligacionim odnosima ona zahtijeva održavanje ekvivalencije vrijednosti u dvostranim ugovorima ili naknadu štete prema utvrđenoj visini vrijednosti pretrpljene štete. Pravda, kao vrijednost, ne može se objektivizirati, jer nema ni jedne norme koja će biti opšteprihvaćena kao pravedna. Vrijednost se ne može dokazivati, nego se može samo obrazlagati.[2]
- Kratak uvid u teorijska objašnjenja pravde
Kao što je Jering utvrdio interes, kao cilj u pravu, tako se svi sporovi vode povodom sukoba interesa, a onaj koji dobije spor odnosno kojem se interes zadovolji, smatra da je pravda zadovoljena dok njegov oponent takvo rješenje spora smatra nepravednim. Pravo je nemoćno da uspostavi „objektivnu pravdu“, jer tako nešto i ne postoji. Pravo, uprkos stalnih napora racionalne škole prirodnog prava koncentrisanih u našoj kopaoničkoj školi prirodnog prava, nastoji da „kormilari“ i da uspostavlja mjerila koja bi dovodila do pravednog rješenja sukoba interesa u društvenim, pravnim, odnosima.[3]
Put prema pravdi trasira pravičnost kojom se opšta zakonska norma konkretizuje u primjeni s obzirom na okolnosti slučaja. Pravičnost je korekcija pozitivnog zakona. Pravičnost neminovno zanemaruje pisani zakon da bi se ostvarilo zajedničko dobro ili zajednički interes, kao konačna svrha pravednog zakona. Uz pravičnost, za ostvarenje pravde služi i istina, koja se dokazuje i utvrđuje i predstavlja činjeničnu podlogu za ostvarenje pravde. U pravnom poretku istina se dostiže ako su potpuno i pravilno utrđene činjenice pravilnom primjenom normi procesnog prava i pravilnom primjenom materijalnog prava. Danas se to smatra „sudskom istinom“ koja je zasnovana na nižem stepenu ostvarenja istine nego što je bilo propisano u napuštenom procesnom sistemu utvrđivanja tzv. „materijalne istine“. Međutim, pravna i stvarna istina se razilaze u velikoj mjeri, počesto kao pravda i nepravda. Otuda je zadatak pravnog poretka da ovaj jaz učini što manjim, jer istina, kao i pravda, nisu od ovoga (ljudskog) svijeta, nego su objektivne kategorije. Ljudi nisu u stanju, zbog svoje ograničenosti, da istinu i pravdu nesumnjivo utvrde. Tako njima ostaje da se zadovolje ljudskom, pravnom, istinom i nesavršenom odnosno nedostignutom pravdom.[4]U neminovnom trouglu činjenica, procesnih pravila i normi materijalnog prava nalazi se sudska pravda.
Radbruh polazi od toga da je cilj prava ostvarenje ideje pravde. Smisao prava je da bude pravedno.[5]Ideja prava nije ništa drugo nego pravda i pravo potiče od pravde kao od svoje majke, jer je pravda nastala prije prava. Pravo je pokušaj da se ostvari pravda odnosno, po Ulpijanu, stalna i neprekidan želja dati svakome njegovo pravo.[6]
Radbruh zaključuje da pravda nije pravni princip , ali jeste specifičan princip mjerodavan za određivanje pojma prava, a pravo je stvarnost čiji je smisao da služi pravdi.[7]A pravičnost je pravda pojedinačnog slučaja.[8]
Pravda određuje formu prava, sa jednakim jednako, sa nejednakim nejednako, srazmjerno njihovoj različitosti, ali, sadržina prava je povezana sa svrhom prava.[9]Tako se dolazi do koncepta ideje prava koji sadrži tri elementa: pravdu, svrsishodnost i pravnu sigurnost.[10]Ova tri elementa koncepta ideje prava su u odnosu antinomije, jer pozitivno pravo mora da važi bez obzira na njegovu pravednost ili svrsishodnost, jer je to beočug pravne sigurnosti. Tako, na primjer, kada sudija primjeni nepravednu normu iz važećeg zakona taj postupak služi pravnoj sigurnosti.[11]Zakon, kao zapisani izraz pravde, ali i samo zapisan, je garant pravne sigurnosti, te se uvijek govori o „pravičnom sudiji“ a ne o „pravnom sudiji“. Pravnik gledajući individualni slučaj kroz zakonsku opštu normu vidi tako kao da gleda kroz „gusti veo“, kao kroz povez na Temidinim očima.[12]Borba za pravo je moguća samo kao borba za pravdu, kao otpor prema nepravdi. Opravdana je kritika načela „zakon je zakon“ čija je primjena pogubna za pravničku profesiju, jer je izraz pozitivističkog pravničkog mišljenja koje dovodi do zakonskog neprava ili zakonske nepravde. Kao zločin u prisustvu prava, ali u odsustvu pravde. Takvo zakonsko nepravo ili nepravda je u sukobu sa nadzakonskim pravom, a zakoni koji su protivni prirodnom pravu su već samim časom donošenja bili ništavi.[13] Radbruh zaključuje da je pozitivizam, „zakon je zakon“, razoružao njemačke pravnike u doba nacionalsocijalizma koji slijedeći pozitivističku formulu nisu odbili da primjene zakone sa samovoljnom ili zločinačkom sadržinom.[14]Radbruh upozorava da izostanak jednakosti, kao jezgra pravde, kod donošenja propisa, proizvodi ne samo „neispravno“ pravo nego dovodi do akata koji uopšte nemaju pravnu prirodu.[15]
Ovaj kratki uvid navodi na zaključak da je planetarni uspjeh afirmacije ljudskih prava zasnovan na iskustvu sa zakonima koji su zanemarili suštinski zahtjev pravde, jednako postupanje prema jednakima, tj. oni zakoni koji su ljude tretirali kao niža bića i odricali im pravo na ljudska prava.[16]Radbruh, na sličnoj podlozi, oformljuje pojam „zakonskog neprava“, koje nastaje usljed poricanja pravne prirode pozitivnih zakona.[17]
Ako konsultujemo Jeringovo učenje vidjećemo da je odbacujući volju kao pojmovno određenje prava u subjektivnom smislu afirmisalo interes odnosno cilj kao tvorca cjelokupnog prava.Taj cilj je uvijek usmjeravan od strane nekog praktičnog motiva.[18]Dovoljna razlog za volju nije u slobodi volje[19] i zabluda je da se volja može pokrenuti sama od sebe, spontano, bez ikakvog razloga. Jering razlikuje uzrok (causa efficiens) kao razlog mehaničke prirode[20] i cilj (causa finalis) kao dovoljan razlog koji je psihološke prirode.[21]Kao što nema posljedice bez uzroka tako i nema pokretanja volje bez cilja.[22]U Jeringovoj „ciljnoj jurispridenciji“ nema prostora za pravdu kao cilj, razlog obavezivanja.[23] To ne isključuje postojanje „pravedne jurisprudencije“ ili „jurispridencije pravde“, kao i „prirodnopravne jurisprudencije“.[24]Kako stvari stoje u Jeringovoj teoriji, pravda spada u drugu grupu socijalnih pokretača.Za opštenje ili pravni saobraćaj u cilju zadovoljenja fizičkih potreba primjereni su besplatni a naročito naplatni ugovori.[25]Novcu se pridaje odlučujući značaj da omogući opštenje, realni način zadovoljavanja ljudski potreba.[26]
Logika dvostranog ugovora je da svaki traži da izvuče za sebe korist, znajući da to i onaj drugi traži. Pravo im priznaje takva ovlašćenja. Ljudski egoizam dozvoljava potpuno slobodnu igru sve dok se suparnici ili partneri koriste dozvoljenim sredstvima.[27]Jering sve dvostrane ugovore podvodi pod ugovore o razmjeni, kako kupoprodaju tako i ugovore o iskorištavanju stvari, kapitala i ugovore o uslugama.[28]Po Jeringu ekvivalent je ravnopravnost usluge i protuusluge, primanja i davanja mjerenih prema vrijednosti dobara i usluga. Pravo u ovim odnosima priznaje egoizam kao opravdanje, jer obe strane, opravdano, vode računa o sopstvenom interesu i žele da iskoriste nepovoljan položaj druge strane.[29]Ekvivalent je iskustvom uspostavljena ravnoteža između usluge i protuusluge. Ekvivalent je ostvarenje ideje pravde na području opštenja. Pravda je ono što odgovara svima pri čemu svi mogu međusobno sarađivati.Zbog toga je najviše načelo u opštenju da se u svim odnosima ostvari načelo ekvivalentnosti.[30]Jering smatra da je opštenje u stanju ostvariti ideju ekvivalenta, jer je konkurencija socijalno samoregulisanje egoizma. Pravdu bi mogao da ostvaruje zakon, zakon pravde, pravedan zakon.[31]Uprkos davanja posebnog značaja samoregulaciji, Jering dopušta da ona nije bezuslovno i neograničeno moguća te u zakonu nalazi za društvo spas i zaštitu od „prijeteće razularenosti egoizma“, pa za takve zakonske intervencije navodi primjer ograničavanja visine kamate na posuđeni novac ili zabranu zelenašenja.[32]Jering zaključuje da je neograničena sloboda opštenja povlastica za razbojnike i pirate te da je razumljivo što“vuci urlajući traže slobodu“, ali kada se i ovce pridruže njihovom urlanju one samo tako dokazuju da su ovce.[33]Mada snatra da opštenje u konkurenciji suprotstavljenih egoizama rješeva pitanje samog opštenja (zadovoljavanja potreba), Jering smatra da nema kobnije zablude kao što je ta da ugovor sam po sebi, samo ako njegova sadržina nije protivzakonita ili nemoralna, opravdano zaslužuje zakonsku zaštitu. Društvo je ovlašćeno i dužno da interesu individualnog egoizma suprotstavi sopstveni interes. Interes društva je ono što odgovara svima, pri čemu svi mogu opstati, a to nije ništa drugo nego pravda. Pravda se nalazi iznad slobode. Pojedinac ne postoji samo radi sebe nego i radi svijeta. Sloboda, ono što odgovara pojedincu, mora da se podredi pravdi, onom što odgovara svima.[34]Tako je Jering postavio problem prelaženja nagrade u ekvivalent kod opštenja i problem ostvarenja ideje pravde pri opštenju. Na području razmjene Jering vidi ostvarenje načela jednakosti ličnosti, jer opštenje ne zanima lični ugled, status, autoritet, državljanstvo, bitan je samo novac kao opšti ekvivalent.[35]Ideja pravde je interesom društva zahtijevana i znači društveno odmjerenu ravnotežu između lošeg djela i kazne i dobrog djela i nagrade. Ekvivalent je ostvarenje ideje pravde na ekonomskom području. [36]Nepravedni su zakoni koji negiraju različitosti. Pojam istinske pravde jeste jednakost unutar samog zakona, ravnoteža između odredbi zakona i njihovih pretpostavki.[37]Dakle, nepravedni su zakoni u kojima ne postoji ravnoteža između pretpostravki i odredbi i takav je štetan u političkom, ekonomskom i moralnom pogledu.[38]
- Pravda u obligacionim odnosima
Na osnovu prednjeg, kratkog, opšteg uvida u pojmovno pozicioniranje pravde u odnosu na pravo, ispitaćemo stanje zastupljenosti i značaja pravde u savremenim obligacionim odnosima. Treba ispitati značaj pravde kako u zakonima tako i u sudskoj praksi i savremenoj pravnoj teoriji obligacionih odnosa. Zakon o obligacionim odnosima inaugurisao je odredbe koje je nazvao osnovna načela obligacionih odnosa. Među tim načelima, koja su preuzeta iz Zakona o obligacionim odnosima u Prednacrt Građanskog zakonika Republike Srbije[39]odnosno Nacrta, posebno se ističe „načelo jednake vrijednosti“.[40]Prema prvom stavu ove odredbe, kod zasnivanja dvostranih ugovora strane polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja. Zapravo, po našem mišljenju, trebalo je pisati da je cilj strana jednaka vrijednost uzajamnih davanja. To bi morao biti stav zakonodavca, kojim bi se ideja pravde inkorporisala u ovu odredbu, a koji je motiv ugovarača pitanje je. Njihova ideja, odnosno cilj, može biti da svaki za sebe ostvari što veću vrijednost pa makar i na uštrb onog drugoga. Stavom drugim iste odredbe Prednacrta programski se upućuje na slučajeve u kojima je zakonodavac sankcionisao nedozvoljeno narušavanje načela jednake vrijednosti. Ti slučajevi su odranije normirani u ZOO putem odredbi o odgovornosti za materijalne i pravne nedostatke, prigovoru neispunjenja ugovora, raskidu ugovora zbog neispunjenja, raskidu ili izmjeni ugovora zbog promijenjenih okolnosti, nemogućnosti ispunjenja, prekomjernom oštećenju, zelenaškom ugovoru i formularnim ugovorima (ugovorima po pristupu).
Ono što je posebno značajno a što donosi Prednacrt (Nacrt) Građanskog zakonika Republike Srbije jeste proklamacija da ideja pravde predsjedava cjelokupnim tekstom kodifikacije. Odredba člana 2. Prednacrta (Nacrta) to nedvosmisleno uređuje.[41]
„NAČELNA OPREDELjENjA
Prednacrt započinje odredbama koje su svojstvene celom Zakoniku i koje predstavljaju kohezionu snagu svih drugih članova raspoređenih prema kriterijumu prirode građansko-pravnih odnosa. Predmet regulisanja Zakonika obuhvata opšti deo građanskog prava, ugovorne i druge obligacione odnose, svojinu i druga stvarna prava, porodične odnose, nasleđivanje.
Cilj Zakonika je formulisan rečima: sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. I po tome: Zakonik svim svojim odredbama teži ostvarenju vrline pravde.
U tom smislu se proklamuje i načelo jednakosti ljudskih prava prema kome Zakonik na odgovarajući način predviđa istu zakonsku zaštitu celokupnosti ljudskih prava u svim oblastima koje čine predmet njegovog regulisanja. Sud ili drugi nadležni organ dužan je da ovu zakonsku odredbu primenjuje na sve subjekte bez ikakvih razlika u pogledu rase, boje, pola, jezika, veroispovesti, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili društvenog porekla, imovine, rođenja ili drugih srodnih ili sličnih okolnosti.
U stvari, već iz preambule Prednacrta utvrđuje se njegova orijentacija na ostvarenje i jačanja vladavine pravednog prava. Pri tome, preambula dalje predviđa da Zakonik nastavlja tekovine evropske pravne civilizacije u oblasti kodifikacije građanskog prava, a pri tome, polazi od razvoja pravne nauke, zakonodavstva i sudske prakse u pravnom poretku Republike Srbije.
NAČELO VRLINE PRAVDE I DOSTOJANSTVO LIČNOSTI
Kada se pravo shvati i ostvari u sklopu pravde, kada opšta konstatacija jedne zajednice prihvati pravdu kao stožernu vrlinu, tada pravo te zajednice postaje legitimno u svom izvoru i legalno u svojoj primeni. Tada, pravo postaje sve manje nelegitimno nasilje, a sve više područje samosvesne slobode. To su prostori vladavine pravednog prava kao kulturnog čina.
Pravda je temelj Škole prirodnog prava, počev od grčkih sofista (V vek stare ere) pa preko Platona i Aristotela (komutativna i distributivna pravda), sve do Huga Grocijusa, Pufendorfa, Tomaziusa, sve do Kanta (kategorički imperativ) i posle njega. Pravda je temelj svih konvencija i drugih izvora međunarodnog prava, počev od Univerzalne deklaracije o pravima čoveka UN iz 1948. godine, i posle nje, u mnoštvu međunarodnih dokumenata miroljubivih asocijacija i integracija kao i regionalnih i nacionalnih ustavnih uređenja.
Svi ovi i mnogi drugi razlozi, opredelili su Komisiju da pravdu ugradi u Prednacrt kao stožernu vrlinu koja predsedava svim ustanovama ove Kodifikacije.“[42]
Nacrt je realizovao ova načelna opredjeljenja zakonodavca kroz jednu kondenzovanu odredbu koja glasi:
Cilj zakonika
Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima.
I po tome: Zakonik svim svojim odredbama teži ostvarenju vrline pravde[43]
Kod instituta promijenjenih okolnosti dominantno je, u predloženim varijantama odredbi Prednacrta, da se među potrebne uslove za traženje izmjena ili raskida ugovora postavlja cilj ugovora (causa finalis) odnosno „očekivanja ugovornih strana“ ili „ostvarenje svrhe ugovora“. Kao okolnost se unosi „interes obeju strana“. To dolazi do izražaja i kod novelirane odredbe o raskidu ugovora zbog neispunjenja koja unosi kao okolnost „bitnu povredu ugovora“. U stavu 2. člana 138. Prednacrta definiše se „bitna povreda ugovora“ kao neispunjenje ugovorne obaveze koje prouzrokuje takvu štetu povjeriocu koja ga suštinski lišava koristi koju je od ugovora opravdano očekivao ili usljed koje se za povjerioca svrha ugovora ne može ostvariti. Po našem mišljenju trebalo je da se formuliše: – usljed koje se nedozvoljeno narušava načelo jednake vrijednosti davanja.-
Kod instituta klauzule „rebus sic stantibus“ zapaža se uvođenje pravičnosti izrazima: „pravična izmjena ugovora“, „nepravično održati ugovor na snazi“, „pravična naknada štete“. Koja je mjera pravičnosti i kako se do nje dolazi? Po okolnostima značajnim za pravičnu odluku suda predloženo je da se vodi računa o cilju ugovora, normativnom riziku i interesima obe strane. I ovdje je trebalo normirati da se pravičnost postiže dostizanjem jednake vrijednosti davanja.
Mogućnost konvalidacije lezionarnog ugovora biće eventualno moguća ukoliko druga strana ponudi dopunu do prave vrijednosti, tj. uspostavi se ekvivalentna razmjena.
Kod zelenaškog ugovora oštećena strane može zahtijevati od suda da se njegova obaveza smanji na pravičan iznos.
Ništave su odredbe opšti uslova koje su suprotne cilje zaključenog ugovora.
U ovim odredbama naglašena je uloga suda ali mu nisu data jasna uputstva da kod dvostranih ugovora zakonodavac misli da je pravično uspostaviti ekvivalentnu razmjenu a u potrošačkim ugovorima ostvariti zaštitu potrošača.
Pripremajući Nacrt zakonodavac je, po našem mišljenju, postupao slično švajcarskom zakonodavcu koji je ovlastio sud da, u slučaju pravne praznine, postupi po pravilu koje bi postavio da je zakonodavac, inspirišući se pri tom stavovima prihvaćenim u pravnoj teoriji i ranijoj sudskoj praksi.[44]U Nacrtu dominiraju dvije važne odredbe koje daju ovlašćenje sudu za kreativno postupanje u primjeni zakona kada postoji pravna praznina. To je „zakonska analogija“[45] i „neposredna primjena načela pravičnosti.“[46]
Među osnovnim načelima Druge knjige Prednacrta od značaja za provođenje ideje pravde ističe se načelo zabrane zloupotrebe prava protivno cilju koji je zakonom ustanovljen ili priznat. Cilj kod dvostranih ugovora koji je zakonom uspostavljen ili priznat je jednaka vrijednost davanja. Kod dobročinih ugovora postoje dozvoljeni ciljevi ali nije dozvoljeno neracionalno ili lakomisleno obavezivanje odnosno obdarivanje.
Najzad, načelo ekvivalentne razmjene svoj odraz u ogledalu nalazi u načelu zabrane prouzrokovanja štete. Zapravo, pravilnije bi bilo reći da se radi o načelu očuvanja vrijednosti. Kod normiranja naknade štete (naknade imovinske štete), u odredbi člana 210. Prednacrta, „određivanje naknade po pravičnosti“, unosi se odredba kojom se dozvoljava sudu, u slučaju kada ne može visinu štete odmjeriti odnosno utvrditi, da odredi odnosno dosudi visinu naknade štete „po pravičnosti“, vodeći računa o svim okolnostima slučaja. Pravičnost, kao osnov odgovornosti, predviđena je odredbom člana 182. Prednacrta (član 169. ZOO), za slučajeve kada štetu prouzrokuju svojim radnjama neodgovorna lica (lica pod starateljstvom ili maloljetnici) a kada se naknada ne može dobiti od odgovornih lica (lica odgovornih za njihove deliktne radnje-roditelja ili staratelja) i kada pravičnost, prema ocjeni suda na osnovu okolnosti slučaja i naročito imovinskog stanja štetnika i oštećenog upućuje da naknadu treba da snosi neodgovorno lice, maloljetnik ili lice pod starateljstvom, a ne njegov roditelj ili staratelj. Ta odredba je preuzeta odredba člana 54. Švajcarskog zakona o obligacijama. Možda je Prednacrtom propuštena prilika da se preuzme odredba člana 43. ŠZO „određivanje naknade“ koja u prvom stavu propisuje da oblik i visinu naknade određuje sudija s obzirom na okolnosti slučaja i stepen krivice.
- Pravda u sudskoj praksi i komentarima
Aristotel je o značaju uloge sudije izrekao onih pet nezaboravnih riječi: “ Ići sudiji znači ići pravdi ”. Za Aristotelove riječi je profesor Slobodan Perović, jedan od najvećih živih pravnika na ovim prostorima, prije petnaest godina, na Kopaoničkoj školi prirodnog prava, nadahnuto izjavio “da je u njima smještena čitava civilizacija prava i pravosuđa”. Sudija je zakon koji govori (iudex est lex loquens). Sudija u obavljanju sudijske dužnosti, neophodno je da ide korak od zakona, ali ne i bez zakona, a ići takvom sudiji, znači ići pravdi.[47]U srpskoj pravnoj istoriji nezaobilazne su odredbe Dušanovog zakonika. Članovi 171. i 172. Zakonika ističu princip zakonitosti i nalažu sudijama da sude po pravdi i zakoniku „a da ne sude po strahu od carstva”. Ukoliko je carevo uputstvo bilo u suprotnosti sa zakonom, trebalo je postupiti po zakonu.
Naša sudska praksa ima svoje puteve ostvarenja ideje pravde u pravnim odnosima. Ona se oslanja na norme procesnih zakona koji daju najvišim sudovima ovlaštenja da donose pravne stavove kojima postavljaju pravila kojima na svojevrstan način tumače volju zakonodavca i istu ispravljaju i dopunjuju vodeći računa o potrebi da sudovi jednako postupaju u jednakim slučajevima. Realističan pogled na ulogu sudske prakse nalazimo u literaturi[48] i ono, parafrazirano, glasi: Sudsko tumačenje pravnih normi ne obavezuje sud da donese takvu dodluku u budućem sporu. Ali ako je odluku donio viši sud a naročito najviši sud u državi, niži sudovi taj stav u praksi najčešće prihvataju da ne bi, po pravnim lijekovima, odluka bila ukinuta. Iako po Ustavu nije izvor prava, jedinstvena sudska praksa koju su kreirali viši sudovi i najviši sud, postaje supsidijaran izvor prava poslije zakona. Stalnim ponavljanjem u sličnim pravnim situacijama sudska odluka predstavlja izvor prava i njen autoritet nije manji od autoriteta zakonskog propisa. Pored sudske odluke, pravni stavovi su uopštena shvatanja najvišeg suda povodom suprotstavljenih mišljenja u interpretaciji spornih pravnih odnosa koji obezbjeđuju jedinstvenu primjenu propisa u istovrsnim pravnim situacijama.
Posljednjim izmjenama i dopuna Zakona o parničnom postupku Crne Gore,[49] uvedena je tzv. „tužba za primjer“ odnosno „postupak po uzoru“. Odredbom člana 283 b. Navedenog zakona propisano je: „Ako je sudu podnesen veći broj tužbi u kojima se tužbeni zahtjevi zasnivaju na jednakom ili sličnom činjeničnom stanju i istom pravnom osnovu, sud može nakon prijema odgovora na tužbu na osnovu jedne tužbe sprovesti postupak, a sa ostalim postupcima zastati do pravosnažnosti presude donesene po tužbi na osnovu koje je postupak sproveden. Nakon pravnosnažnosti presude, sud će u postupcima sa kojima je zastao odlučiti kao u toj pravnosnažnoj presudi. Stranka koja je imala mogućnost da učestvuje u postupku (…), u postupcima sa kojima se zastalo ne može osporavati činjenično stanje koje je utvrdio, odnosno pravne stavove koje je zauzeo sud. Postupak je hitan.“[50]
Takvih i sličnih formi za ujednačavanje sudske prakse u interesu pravde sve je više na raznim pravosudnim nivoima. Ovdje ćemo izložiti: pravna shvatanja panela za ujednačavanja sudske prakse, načelne pravne stavove vrhovnih sudova, pravne stavove vrhovnih sudova o spornim pravnim pitanjima, odluke Ustavnog suda BiH i odluke ESLJP.
- Paneli za ujednačavanje sudske prakse (pravna shvatanja panela)
Pravila panela za ujednačavanje sudske prakse (u daljem tekstu: Pravila panela) donesena su 10.04.2014. godine od strane predstavnika Suda Bosne i Hercegovine, vrhovnih sudova entiteta u Bosni i Hercegovini i Apelacionog suda Brčko distrikta BiH, pod pokroviteljstvom Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH.[51] Uloga panela[52] sastoji se od: a) usaglašavanja stavova i donošenja pravnih shvatanja kada postoji usaglašenost zakonskih odredaba, a različito tumačenje istih; b) kada ne postoji usaglašenost zakonskih riješenja koja stvara nejednakost građana pred zakonom, panel će po potrebi inicirati zakonske izmjene; c) na panelu se mogu razmjenjivati iskustva i mišljenja u tumačenju i primjeni zakona i u drugim situacijama te predlagati odgovarajuća rješenja nadležnim institucijama. Ove odredbe o ulozi panela najdirektnije su vezane za našu temu izlaganja, jer se iz njih vidi da je uloga panela, između ostalog, usaglašavanje pravnih stavova učesnika panela i donošenje pravnih shvatanja, kada postoji neusaglašenost sudske prakse.
Panel radi u sjednici i nakon završetka raspravljanja o temi donosi zaključak[53] konsenzusom svih predstavnika sudova.[54] Panel donosi zaključak u formi usaglašenog shvatanja o određenom pravnom pitanju, koje se zatim dostavlja na verifikaciju odgovarajućim odjeljenjima sudova.[55] Nakon verifikacije na odjeljenjima, usaglašeno pravno shvatanje odjeljenja sudova postaje pravno shvatanje panela.
3.2. Načelni pravni stavovi vrhovnih sudova
Prema odredbi člana 34. Zakona o sudovima Republike Srpske, Viši privredni sud nadležan je da utvrđuje pravne stavove radi jedinstvene primjene zakona iz nadležnosti privrednih sudova.
Prema odredbi člana 35. g) Zakona o sudovima Republike Srpske, Vrhovni sud nadležan je da zauzima načelne stavove radi usaglašavanja sudske prakse o pitanjima za koja ocijeni da su od značaja za jedinstvenu primjenu zakona u Republici Srpskoj, na opštoj sjednici.“[56]
Vrhovni sud Federacije BiH na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BiH zauzima pravne stavove i pravna shvatanja.
Zanimljiva su iskustva pravosuđa u Republici Srbiji o donošenju pravnog stava u najvišem sudu.[57] Prema predsjedniku Vrhovnog kasacionog suda Srbije, stavovi Vrhovnog kasacionog suda nikoga ne obavezuju, osim sudija tog suda. Sudije nižestepenih sudova su nezavisne u svom odlučivanju i sude na osnovu slobodnih sudijskih uvjerenja. Zbog toga pravni stav Vrhovnog kasacionog suda njih ne obavezuje, oni nisu dužni da sude po tom stavu, ali ako njihov predmet dođe pred Vrhovni kasacioni sud on će suditi po svom stavu. Prema preporukama Venecijanske komisije, najviši sudovi ne treba da daju neka apstraktna mišljenja, niti da unaprijed zauzimaju stavove za neku situaciju koja još nije došla u sud u vidu konkretnog predmeta. Tek ako dođe, po reviziji, Vrhovni kasacioni sud donosi odluku, sa obrazloženjem u kome nameće određeni stav, snagom svog autoriteta. Taj stav obavezuje samo sudije Vrhovnog kasacionog suda. Sudije nižestepenih sudova nisu dužne da ga poštuju, ali treba da poznaju te stavove, jer kada predmet dođe do Vrhovnog kasacionog suda odlučit će se u skladu sa stavom koji je obavezujući za sudije Vrhovnog kasacionog suda. Nezavisnost sudije u obavljanju svoje funkcije implicira da sudije nižestepenih sudova mogu da donose odluke suprotno stavu najvišeg suda, ali, po riječima predsjednika Vrhovnog kasacionog suda Srbije, to treba dobro da obrazlože, te to onda ne mora da znači da će mu presuda biti ukinuta. Možda neki predmet ima neku sitnu specifičnost, koja dovodi do drugačijeg mišljenja, koje onda treba dobro obrazložiti i argumentovati i kada je suprotno stavu najvišeg suda u sličnim predmetima. Slično iskustvu u Bosni i Hercegovini i u Republici Srbiji, zbog različitih presuda u različitim sudovima ili u jednom istom sudu, Vrhovni kasacioni sud provodi program ujednačavanja sudske prakse tako što održava redovne sastanke sa predsjednicima četiri apelaciona suda, na kojima se iznose predmeti koji su očigledan primjer neujednačene sudske prakse. Stavovi sa tih sastanaka objavljuju se na internet stranici Vrhovnog kasacionog suda i zapaženo je da nižestepeni sudovi postupaju po tim stavovima.
- Pravni stavovi vrhovnih sudova b-h entiteta o spornim pravnim pitanjima
Zakonima o izmjenama i dopunama entitetskih zakona o parničnom postupku[58] uveden je postupak za rješavanje spornog pravnog pitanja. Tim novim procesnim institutom dozvoljava se prvostepenom sudu da se, dok parnica teče, preliminarno obrati Vrhovnom sudu radi zauzimanja pravnog stava o spornom pravnom pitanju. Uslovi koji se moraju ispuniti da bi se prvostepeni sud mogao obratiti Vrhovnom sudu radi zauzimanja pravnog stava povodom spornog pravnog pitanja su: da se radi o pravnom pitanju, da je ono sporno, da je od značaja za odlučivanje povodom spora pred prvostepenim sudom i da se pojavljuje u većem broju predmeta.[59] Vrhovni sud u postupku rješavanja spornog pravnog pitanja ne rješava prethodno pitanje koje važi samo za konkretni predmet, nego zauzima shvatanje koje je slično usvajanju načelnog pravnog stava.[60] Odluka o spornom pravnom pitanju Vrhovnog suda odnosi se na pojavljivanje istog pravnog pitanja u neodređenom broju slučajeva. Smatra se da je princip nezavisnosti nižestepenih sudova žrtvovan ovakvim zakonskim rješenjem, radi jedinstvene primjene prava kroz tumačenje apstraktne pravne norme od strane entitetskih vrhovnih sudova. Mada se smatra da je postupak za rješavanje spornog pravnog pitanja „moćna alatka“ u posjedu vrhovnih sudova entiteta i znatna pomoć prvostepenim sudovima koji zbog velikog broja predmeta u rješavanju, nisu uvijek u stanju odgovoriti zahtjevu za kreativnom primjenom prava, ali se procesualisti nadaju da ovaj pravni institut neće ugroziti evolutivnu primjenu prava.[61]
Koliki je značaj odluka Vrhovnog suda FBiH kojima se usvaja zahtjev opštinskog suda za rješavanje spornih pravnih pitanja pokazaćemo na primjeru pravnog shvatanja[62] o ugovorima o kreditu u švajcarskim francima. Po toj odluci kojom je usvojen zahtjev Općinskog suda u Mostaru za rješavanje spornih pravnih pitanja doneseno je pravno shvatanje koje glasi: 1. Ugovori o kreditu zaključeni između fizičkih lica i banaka u švicarskim francima, čija je isplata izvršena u KM, u kojoj valuti se vrši otplata anuiteta i plaćanje kamata, predstavlja ugovore sa valutnom klauzulom. 2. Zakonom o deviznom poslovanju u FBiH predviđena je mogućnost zaključenja ovakvih ugovora između domaćih fizičkih lica i banaka, pa se ne radi o ništavom pravnom poslu u smislu odredbe člana 103. I 105. Zakona o obligacionim odnosima. 3. Odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu koja sadrži tačno određenje fiksnog i varijabilnog dijela kamatne stope je dovoljno odrediva s aspekta predmeta obaveze, pa ne predstavlja ništavu odredbu u smislu člana 47. Zakona o obligacionim odnosima.[63]
- Odluke Ustavnog suda BiH od značaja za sudsku praksu redovnih sudova
Ovlašćenja Ustavnog suda BiH formulisana su odredbom člana 62. Pravila Ustavnog suda BiH pod naslovom „dejstvo odluka o apelaciji“. U stavu prvom navedenog člana Pravila US BiH je propisano da odlukom kojom usvaja apelaciju Ustavni sud ukida osporenu odluku i predmet vraća sudu, odnosno organu koji je donio tu odluku, na ponovni postupak osim u slučaju kada se posljedice kršenja ustavnih prava mogu otkloniti na drugi način. U stavu četvrtom iste odredbe istih pravila propisano je da sud, odnosno organ čija je odluka ukinuta, mora donijeti novu odluku pri čemu je dužan poštovati pravno shvatanje Ustavnog suda o povredi Ustavom utvrđenih prava i osnovnih sloboda podnosioca apelacije.
Kao primjer takve prakse navodimo Odluku Ustavnog suda BiH o dopustivosti i meritumu broj: AP 3475/14 od 06.07.2017. godine. U toj odluci je Ustavni sud ukinuo revizionu sudsku presudu u dijelu odluke u kom je odlučeno o naknadi nematerijalne štete i troškovima postupka. Ustavni sud je obrazložio da je redovni sud povrijedio pravo na pravično suđenje apelantovo iz odredbe člana II/3e Ustava BiH i člana 6. Stava 1. EKLJP kada je sudsko reviziono vijeće propustilo da iznos dosuđene nematerijalne štete dovede u kontekst materijalnog prava u pogledu specifičnih okolnosti koje se tiču apelanta i u vezi s tim zahtjev proporcionalnosti, pa proizilazi zaključak da je iznos nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode u okolnostima konkretnog slučaja odmjeren proizvoljno. Ovdje je Ustavni sud ne samo utvrdio povredu ljudskih prava nego se upustio i u odmjeravanje visine dosuđene naknade nematerijalne štete koju ocijenjuje prenisko odmjerenom i sugeriše da redovni sud donese novu presudu u kojoj bi, neprecizirano za koliko, povisio dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete.[64] Ovakva sudska praksa Ustavnog suda BiH odudara od prakse Evropskog suda za ljudska prava. Evropski sud za ljudska prava u svojim odlukama obavezuje vlasti države u kojima se desilo kršenje ljudskih prava iz EKLJP da podnosiocu predstavke isplati određeni iznos, a ne obavezuje sudske vlasti da donose nove presude ili da ukidaju postojeće presude.[65]Očito je da Ustavni sud BiH u predmetima suđenja po apelacijama ne slijedi sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava po predstavkama, što uveliko opterećuje normalan rad redovnih sudova u Bosni i Hercegovini. Po našem mišljenju, kada uoči kršenje ljudskih prava, makar se radilo i o presudama najviših, revizionih sudskih instanci, trebalo bi da sam odredi novčanu satisfakciju nematerijalne štete i eventualnih troškova postupka i na takva način ispravi eventualnu nepradu koju je utvrdio da eventualno postoji u konkretnom slučaju. U suprotnom, a kako se razvija praksa Ustavnog suda BiH po apelacijama, taj sud se pretavara u quasi redovni sud četvrtog stepena, de facto Vrhovni sud.
- Dejstvo odluka Evropskog suda za ljudska prava na sudsku praksu redovnih sudova
Poseban značaj odlukama ESLJP daje Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine.[66] Navodimo odredbu člana 231a:(1) Kad Evropski sud za ljudska prava utvrdi povredu nekog od ljudskih prava ili osnovnih sloboda zagarantiranih Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija) i dodatnim protokolima uz Konvenciju koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, stranka o čijem je pravu Evropski sud za ljudska prava odlučio može u roku od 90 dana od konačnosti presude Evropskog suda za ljudska prava podnijeti zahtjev Sudu, koji je sudio u prvom stepenu u postupku u kojem je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili osnovna sloboda, za izmjenu odluke kojom je povrijeđeno to pravo ili osnovna sloboda. (2) Postupak iz stava (1) ovog člana provodi se uz odgovarajuću primjenu odredbi o ponavljanju postupka. (3) U ponovljenom postupku Sud je dužan poštovati pravne stavove izražene u konačnoj presudi Evropskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda osnovnog ljudskog prava ili slobode.
Navedeni instrumenti sudske prakse su posvećeni pravičnom rješavanju sudskih sporova. Drugačija uloga pravnih stavova najviših sudskih instanci ne bi bila prihvatljiva sa pozicija principa vladavine prava. Postavlja se problem kojiko ovakva postupanja najviših sudova utiču na princip sudijske nezavisnosti, jer mijenjaju odluke sudova koji su neposredni subjekt odlučivanja o predmetnom sporu. Osim toga, postoji opasnost da se i takvim sudskim odlukama od značaja za ujednačavanja sudske prakse promovišu nepravična rješenja.
- Ideja pravde u teoriji obligacionog prava (pravnoj literaturi) i njen uticaj na pravnu praksu
Da bismo utvrdili zastupljenost ideje pravde moramo izvršiti uvid u literaturu iz obligacionog prava. Postavlja se pitanje u kojoj mjeri je ideja pravde zastupljena u opštim djelima, a koliko u specijalnim radovima. U konsultovanim opštim djelima iz Građanskog prava, koja sadrže registar pojmova,[67]nismo zapazili spominjanje termina odnosno pojma pravde. U jednom djelu nalazimo pojam „pravično pravo“.[68]
U specijalnim djelima, referatima sa naučno-stručnih skupova i članaka u naučnim i stručnim časopisima izdvaja se, u novije vrijeme, rasprava povodom zaključivanja ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u švajcarskim francima. Prema našem uvidu, autori pravnih rasprava zalažu se za utvrđivanje ništavosti takvih ugovora. Oni sugerišu sudskoj praksi različita rješenja za pravna pitanja koja se javljaju kod odlučivanja o zakonitosti odnosno nezakonitosti takvih ugovora. Polaze i od ideje pravde, tj. uspostavljanja narušene imovinske ravnoteže u takvim ugovorima. Iz uvida u specijalne radove zapaža se veliki značaj koji se pridaje odredbama Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača. Tako se, između ostalog, ističe da je ugovaranje klauzule u CHF i klauzule o promjenljivoj kamatnoj stopi i dr., u suprotnosti s oredbama ius coegens. Kod ugovora o kreditu u CHF cijena je neodređena i neodrediva, prepuštena banci da je jednostrano uređuje, mijenja i propisuje svojim aktima; odobravanje kredita u CHF suprotno je deviznom zakonodavstu, Zakonu o deviznom poslovanju iz 1998., s obzirom da je prema Zakonu o centralnoj banci BiH, konvertibilna marka (KM) zakonsko sredstvo plaćanja u BiH, na koji način je, imperativnim propisom, onemogućeno, tj. zabranjeno ugovaranje deviznih, valutnih klauzula, osim onih koje su vezane za valutu EURO. Currency board predstavlja zakonsku valutnu klauzulu.[69]Predmet ugovora nije ni određen ni odrediv; marža na kamatu nije određena ni odrediva i nije postupljeno u smislu odredbe člana 50. Stav 1. ZOO.
U smislu primjene odredbe člana 26. ZOO, ugovor je zaključen kada su se obe ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora, konkretno marže na kamatu, jer je ona bitni dio kamatne stope i čini bitan elemenat ugovora.[70]Dalje se izlaže da je takav ugovor ništav, jer je suprotan odredbi člana 43. ZOO, po kojoj, predmet obaveze je nedopušten ako je suprotan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima. Prema članu 41. ZOO, kada je predmet obaveze nemnoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav. Član 117. stav 1. ZOO propisuje da je ugovor koji je suprotan prinudnim propisima, (…) ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo. Autor smatra da cilj zakonske odredbe na upućuje na nešto drugo osim na sankciju ništavosti ugovora kako je konkretizovana odredbama čl. 117. do 124. ZOO, te da oslobađanjem od ništave valutne klauzule u CHF i neodređene i neodredive marže na kamatu, valute za koju je vazan libor, oni ne mogu opstati na snazi.[71] Po našem mišljenu, pravilno navedeni autor zaključuje da se na ništavost ugovora mogu pozivati sva zainteresovana lica, a i sud, ex oficio pazi na ništavost koja ne zastarjeva.[72]
Na drugom mjestu, isti autor nastavlja sa argumentacijom prema kojoj, „čak i u ugovorima gdje je valutna klauzula dopuštena ( u međubankarskom poslovanju i međunarodnim transakcijama pravnih lica), njena svrha je zaštitna a ne profitna- osigurati ekvivalentnost uzajamnih činidaba stranaka ugovornica. Ni u kojem slučaju valutna klauzula se ne može ugovoriti tako da neosnovano pridonese zaradi vjerovnika, jer to predstavlja izigravanje svrhe radi koje je valutna klauzula načelno dopuštena.“[73]Nadalje autor ističe da se radi o potrošačkim ugovorima, da je riječ o adhezionom ugovoru i da je zakonska obaveza povjerioca, prije zaključenja ugovora, na jednostavan i razumljiv način, ne samo dati nego i utvrditi da je druga ugovorana strana, u konkretnom slučaju „korisnik kredita“ primila informaciju koja je jasna, potpuna i uporediva s drugim konkurentskim bankarskim proizvodima.[74] Korisnik kredita trebalo je da opšte uslove dobije na jednoj stranici, a to nije bio slučaj.[75]Autor predlaže da sudovi, u konkretnim slučajevima prisutno nepoštovanje pravnih načela i osnovnih prava potrošača u sudskim postupcima sankcionišu „djelomičnom ništavošću ugovora“; da provedu normativnu konkretizaciju načela monetarnog „nominalizma“ i „valorizma“ iz čl. 394. I 395 ZOO na jasna i konzistentan način a ne da donose odluke na nivou načela. [76]
Iz prednjeg proizilazi da isti autor pledira da sudovi sude u okvirima svoje nadležnosti primjenjujući važeće zakonske odredbe i da ne donose pravne stavove i pravna shvatanja nego uobičajene sudske odluke za koje imaju dovoljnu podlogu u postojećim riješenjima materijalnog prava: u Zakonu o obligacionim odnosima i Zakonu o zaštiti potrošača u vezi sa zakonima iz oblasti finansijskog javnog prava
Pored navedenog, isti predlaže i zakonodavnu inicijativu donošenjem posebnog Zakona o dopuštenosti ugovaranja zaštitnih klauzula iz člana 395. stav 1. ZOO i uz njih i indeksiranih klauzula u kojem bi se prevashodno ustanovila svrha ugovaranja zaštitnih klauzula, a to je: osiguranje ekvivalentnosti prestacija u slučaju promjene valute ugovora kao zakonskog sredstva plaćanja, vrste zaštitnih klauzula, opšti i posebni uslovi (ne)dozvoljenosti ugovaranja i dr.[77]
Drugi autor[78]ističe da je u vrijeme zaključenja ugovora s valutnom klauzulom u CHF važio princip monetarnog nominalizma, koji zahtijeva da se sva ugovaranja u devizama, zlatu ili fiksirana valutnim klauzulama mogu ugovarati, ali da se plaćanje vrši isključivo u konvertibilnim markama prema kursu u vrijeme ugovaranja tih klauzula.[79]I drugi teoretičari osporavaju pravno dejstvo ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švajcarskim francima.[80]
Intervencije zakonodavstva na uspostavljanje poremećene imovinske ravnoteže kod ugovora o kreditu sa CHF prisutne su i u regionalnom zakonodavstvu i ustavno-sudskoj praksi.[81] Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu saglasnosti osporenih zakona s Ustavom RH, jer je utvrdio da su osporeni zakoni, kao jednokratne, interventne mjere zakonodavca bile nužne za ostvarenje legitimnih ciljeva koji su se njima željeli postići.[82]Ustavni sud RH je istakao da su osporeni zakoni nesistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene radi otklanjanja neravnoteže u dužničko-vjerovničkim odnosima u slučaju kredita u CHF. Osporenim zakonima provedena je konverzija kredita u CHF u kredite denominirane u eure odnosno u kune s valutnom klauzulom u eurima kako bi se potrošače kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi bili da su od početka imali ugovorene takve kredite. Konverzijom nisu obuhvaćeni krediti u CHF pravnih lica te krediti u CHF koji su do dana stupanja na snagu osporenih zakona u cjelosti realizovani.[83]Opravdana je kritika da ovi javnopravni propisi zadiru u privatnopravne odnose, kao što to čine i direktive Evropskog Parlamenta i Vijeća, ali je njihovo zadiranje nužno kako bi se ideja pravde vratila u obligacione odnose u kojima je narušena na način da su povrijeđena i osnovna načela obligacionih odnosa koja važe u dvostranim ugovorima.[84]
Posebno se ističe stav da sudstvo mora da riješi kredite u „švajcarcima“. Ističe se da cilj „valutne klauzule“ nije ostvarenje profita za banku, koji se može ostvarivati kod ugovora o kreditu naplatom ugovorene kamate. Cilj „valutne klauzule“ je očuvanje realne vrijednosti isplaćene glavnice korisniku kredita odnosno očuvanje ekvivalentne razmjene.
I ugovorne strane a naročito sud moraju da obezbjede primjenu „valutne klauzule“ u skladu s njenim ciljem radi kojeg je ona ugovorena i priznata.[85].
Posebno se ističe značaj presude četvrtog vijeća Suda pravde u Luksemburgu, C-26/13 od 30.04.2014. godine koja ukazuje na potrebu ocjene nepoštenosti odredbi ugovora o kreditu, sa aspekta primjene Direktive 93/13 EEZ od 5. Aprila 1993. Godine o nepoštenim uslovima u potrošačkim ugovorima, po kojoj nepoštene odredbe nisu obavezujuće za potrošače.[86] U saopštenju za javnost povodom ove presude Sud je, između ostalog, naveo, da je mađarski sud, u konkretnom slučaju, dužan utvrditi može li potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa sa dužnom pažnjom, na osnovu oglašavanja i obavještenja koja je davalac kredita učinio u sklopu pregovora, saznati ne samo razliku između kupovnog i prodajnog kursa strane valute nego i procijeniti dejstvo primjene navedenog kursa na obračun rata otplate i ukupne troškove kredita.[87]
Z a k lj u č a k
Ideja pravde u obligacionim odnosima nalazi svoj objektivni izraz u načelu ekvivalentne razmjene. Subjektivni izraz ideje pravde u obligacionim odnosima imamo u načelu savjesnosti i poštenja. U procesnim pravilima ideja pravde se afirmiše ovlaštenjima sudiji da, u slučaju nedostatka izričitog propisa, iznađe sam pravično rješenje, kako je propisano Nacrtom Građanskog zakonika Republike Srbije. Pored odredaba načelnog karaktera, ideja pravde se razrađuje kod instituta zaštite ekvivalentne razmjene u dvostranim ugovorima, materiji naknade štete, sticanja bez osnova i poslovodstva bez naloga. Da bi se ostvarile čarobne riječi, „ići sudiji znači ići pravdi“ interakcija između stvaranja i primjene prava mora biti permanentna. Uticaj sudske prakse na zakonodavna rješenja mora se ogledati na revalorizaciji i reafimaciji ideje pravde u pravnim normama. To je glavni pravac kojim se naše pravo može kretati da bi opstao kao dio evropsko-kontinentalne pravne sfere, kojoj tradicionalno pripada.
Prof.dr Branko Morait
IDEJA PRAVDE U OBLIGACIONIM ODNOSIMA
R e z i m e
Autor izlaže da je ideja pravde, konačno i opravdano, našla svoje dominantno mjesto u odredbama Nacrta Građanskog zakonika Republike Srbije. U obligacionim odnosima ideja pravde je zastupljena kod zaštite ekvivalentne razmjene u dvostranim ugovorima. Ideja pravde, kroz princip ekvivalentne razmjene, ulazi u osnove i drugih izvora obligacija (naknade štete, sticanja bez osnova, poslovodstva bez naloga). Pravni sistem, kako u BiH tako i u Republici Srbiji, i drugim zemljama iz bivše Jugoslavije je, tradicionalno, evropsko-kontinentalni. Ono što sudska praksa i subjekti obligacionih odnosa detektuju kao nepravdu u obligacionim odnosima treba popravljati zakonodavstvo. Niti sudska praksa treba da preuzme ulogu zakonodavca, a ni zakonodavstvo ne smije ostati ravnodušno na apele za pravedno uređenje obligacionih odnosa. Drugačije ponašanje odvodi u pravno-politički voluntarizam i samovolju i urušavanje izgrađenog sistema zakonskog prava u korist nekog kazuističkog modela koji bi nas odveo u mučan i neizvjestan eksperiment in vivo.
Prof. dr Branko Morait
THE IDEA OF JUSTICE IN CONTRACTUAL AND OTHER RELATIONS
Summary
As the author presents, the idea of justice, finally and rightfully has its dominant place in the provisions of the Draft of Civil Code of the Republic of Serbia. The idea of justice is represented in bilateral contracts through the area of protection of equivalent exchange. Through the principle of equivalent exchange, the idea of justice finds its place in base of the other sources of obligations (compensation of damage, unjust enrichment, dealing without mandate). The legal system, both in BIH and Republic of Serbia and other countries from the former Yugoslavia is traditionally European – continental. Whatever jurisprudence and subjects of contractual and other relations detect as an injustice should be fixed by legislation. Jurisprudence cannot take the role of legislator and legislation should not remain indifferent to the appeals for equitable regularization of contractual and other relations. Otherwise, contrary behavior leads to legal and political voluntarism and arbitrariness, and the collapse of the system of legal right that is already built, in favor of the casuistic model which would take us into a tortuous and inexperienced experiment in vivo.
[1] Lukić,R. Sistem filozofije prava, str. 465.
[2] Ibid., 467.
[3] Ibid., 468.
[4] Ibid., 471.
[5]Gustav Rabdruh, Filozofija prava (1932), Beograd, Nolit, 1980, 15.
[6] Ibid., 45.
[7] Ibid., 48.
[8] Ibid.
[9] Ibid., 70.
[10] Ibid., 95.
[11] Ibid., 110.
[12] Ibid., 129.
[13] Ibid., 281.
[14] Ibid., 287.
[15] Ibid., 289.
[16] Ibid.
[17] Ibid., 290.
[18] Rudolf fon Jering, Cilj u pravu, CID, Podgorica, 1998., str.8.
[19] Sloboda volje, privatna autonomija, sloboda ugovaranja afirmisana je u građanskom pravu naročito obligacionom pravu.
[20] Ibid., 54.: Jering pod socijalnom mehanikom podrazumijeva poluge socijalnog kretanja, a osnovna pokretačka snaga jeste ljudska volja koja je u bezbrojnim međuljudskim interakcijama pokrenuta egoizmom, borbom interesa ili suprotstavljenosti težnji.
[21] Rudolf fon Jering, op.cit., 17.
[22] Ibid., 18.
[23] Ibid., 55.: Egoističke socijalne poluge su nagrada i prinuda. Nagrada je primjerena društvenom opštenju, a prinuda pravu i državi. Na drugom planu su moralne poluge, osjećanje dužnosti i ljubav.
[24] Ibid., Prof.dr Stevan Vračar, Pogovor, Jeringova ciljna jurisprudencija, str. 563.
[25] Ibid., 57.
[26] Ibid.
[27] Ibid., 65.
[28] Ibid., 57., 68.
[29] Ibid., 69.
[30] Ibid., 70.
[31] Ibid.
[32] Ibid., 71.
[33] Ibid., 72.
[34] Ibid.
[35] Ibid., 108.
[36] Ibid., 166,
[37] Ibid., 167.
[38] Ibid.
[39] Prednacrt Građanskog zakonika Republike Srbije, Druga knjiga, Obligacioni odnosi, Beograd, 2009. godine (u daljem tekstu: Prednacrt); Nacrt Građanskog zakonika Republike Srbije, Beograd, 29. maja 2015. godine (u daljem tekstu: Nacrt)
[40] Član 8 Prednacrta-član 15 ZOO (u Nacrt nije uvrštena ova odredba o pravdi među osnovna načela)
[41] Cilj zakona, Član 2, Zakonik u svim svojim odredbama teži ostvarenju vrline pravde.
[42] 26.06.2015.- Javna rasprava o Prednacrtu Građanskog zakonika-radni (pomoćni) materijal za izradu Nacrta Srpskog građanskog zakonika
[43] Građanski zakonik Republike Srbije, radni tekst, pripremljen za javnu raspravu sa alternativnim predlozima, Beograd, 29. Maj 2015. godine
[44] Član 1. Švajcarskog građanskog zakonika
[45] Član 14. Nacrta: Zakonska analogija : Ako određeni odnos nije regulisan Zakonikom ili opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava i potvrđenim međunarodnim ugovorima, primeniće se zakonska odredba koja reguliše sličan pravni odnos.
[46] Član 15. Nacrta: Neposredna primena načela pravičnosti – član 15 Ako nema uslova za primenu zakonske analogije primeniće se, u skladu sa osnovnim načelima Zakonika, rešenje koje je u datim okolnostima pravično.
[47] Navedeno prema: dr Dragan Ilić sudija Okružnog suda u Požarevcu, skinuto sa sajta, 14.08.2017.,11:09
[48] Ilija Babić, Građansko pravo, knjiga 4-Obligaciono pravo-opšti deo, „Službeni glasnik“, Beograd, 2016., str. 72.
[49] Zakon o parničnom postupku Crne Gore, „Službeni list RCG“, br. 22/04, 28/05, 76/06, 73/10, 47/15 i 48/15
[50] Navedeno prema: dr Ranka Račić, redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu i Pravnog fakulteta Univerziteta u Banja Luci: „Pravna priroda odlučivanja Vrhovnog suda u postupku za rješavanje spornog pravnog pitanja“, „Domaća i strana sudska praksa, broj 70/2016. str.11.
[51] Inicijativa za osnivanje ovog tijela potekla je iz zaključaka Evropske komisije za demokratiju kroz pravo (Venecijanske komisije), sadržanih u materijalu pod naslovom: Mišljenje o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa u Bosni i Hercegovini usvojenom na 91. Plenarnoj sjednici (Venecija, 15.-16.06.2012. godine), na str. 22. Pod VI. Zaključci, tačka 102 c. „Formiranje zajedničkog ili združenog tijela. U međuvremenu, do osnivanja vrhovnog suda, zajedničko ili združeno tijelo, koje bi činili predstavnici vrhovnih sudova entiteta, uz adekvatnu zastupljenost Apelacionog suda Brčko distrikta i Suda BiH, osiguralo bi usaglašenost sudske prakse.“
[52] Član 3. Pravila panela
[53] Član 13. stav 4. Pravila panela
[54] Član 14. stav 2. Pravila panela
[55] Član 15. stav 1. Pravila panela
[56] „Službeni glasnik RS“, 37/12
[57] Iz intervjua Dragomira Milojevića, predsjednika Vrhovnog kasacionog suda („Politika“, 18. Mart 2017., str. 10.)
[58] Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku RS, „Službeni glasnik RS“, broj 61/13; Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku FBiH; “Službene novine FBiH“, broj 98/15
[59] dr Ranka Račić, redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu i Pravnog fakulteta Univerziteta u Banja Luci: „Pravna priroda odlučivanja Vrhovnog suda u postupku za rješavanje spornog pravnog pitanja“, „Domaća i strana sudska praksa, broj 70/2016. str.11.
[60] Ibid.,13.
[61] Ibid., 14.
[62] Odluka Vrhovnog suda FBiH broj: 58 0 P 135023 16 Spp od 25.05. 2016. godine
[63] Sporna pravna pitanja – Građansko pravo 27.01.16.-07.04.17. , Agencija Stručna knjiga, maj 2017., str.13-14.
[64] Isto vidi u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-754/14 od 28.04.2017. godine
[65] Tako, npr. Presuda Velikog vijeća u slučaju Oršuš i drugi protiv Hrvatske (predstav ka broj 15766/03 od 16. marta 2010.: Sud je presudio da Hrvatska treba da isplati svakom podnosiocu predstavke 4.500 eura na ime nematerijalne štete a svima njima zajedno 10.000 eura na ime sudskih i ostalih troškova. Navedeno prema: Zabrana diskriminacije prema Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, AIRE Centar, str.56, u kojoj publikaciji se nalaze mnogobrojne odluke s istom izrekom odnosno sankcijom.
[66] „Službeni glasnik BiH“, br. 36/04, 84/07 i 58/13
[67] Prof.dr Obren Stanković, prof.dr Vladimir V. Vodinelić. Uvod u građansko pravo, peto neizmenjeno izdanje, Nomos, Beograd, 2017., str. 278-289; Oliver Antić, Obligaciono pravo, Pravni fakultet Beograd 2007.; Slobodan Perović; Obligaciono pravo, Beograd, 1981.; Abedin Bikić: Obligaciono pravo, Sarajevo, 2004.; Ilija Babić: Građansko pravo-kjniga 4- Obligaciono pravo-Ugovori građanskog prava, JP „Službeni glasnik“, Baograd, 2017.
[68] Andrija Gams: Uvod u građansko pravo-opšti deo, „Naučna knjiga“, Beograd, str. 32-33: Profesor Gams navodi da je „pravično pravo“ (equity) nastalo je kada su se stranke koje su smatrale da je presuda izrečena na osnovu pravila običajnog prava nepravedna, mogle obratiti specijalnom (court of chancery). Kancelar je tada sudio po „pravičnost“ i nije bio vezan pravilima bilo kakvog prava. U daljem razvoju su se stranke pozivale na presuđene slučajeve te je nastao sistem „pravičnog prava“.
[69] Stjepo Pranjić: Ugovori o kreditu odobreni u CHF (ni)su ništetni, Dijalog 1-2 (2014), Sarajevo, str. 108.
[70] Ibid.
[71] Ibid.
[72] Ibid., 109.
[73] Stjepo Pranjić: (Ne)dopuštenost odobravanja kredita u CHF-ugovaranja valutne klauzule u CHF i jednostranog mijenjanja ugovorenog režima upravljanja promjenljivom kamatnom stopom, Tranzicija/ Transition, broj 34, Vitez-Tuzla-Zagreb-Beograd-Bukarest, juli- decembar 2014., str. 33.
[74] Ibid., 34.
[75] Ibid.
[76] Ibid., 35.
[77] Ibid.
[78] Prof.dr Genc Trnavci, Valutna klauzula u švicarskim francima u BiH i u Regionu: nametanje dužničkog ropstva ili Pošteno bankarstvo, Zbornik radova-Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse, br. 15, Mostar 2017., str. 244-258
[79] Ibid., 244.
[80] Prof.dr sci Silvija Petrić: Pravni problemi potrošačkog kreditiranja u Hrvatskom pravnom sustavu;
Dr Dragiša Slijepčević: Primena valutne klauzule i promenljive kamatne stope u ugovoru o kreditu /referati sa Naučnog skupa održanog 11. novembra 2016. godine u Banja Luci
[81] Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15); Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“, broj 102/15)
[82] Navedeno prema: https://sljeme:usud.her/usud/praksaw,nsf/, skinuto s Interneta u 13,15. 1.8.2017.
[83] Ibid.
[84] Direktiva 2014/17/EU Evropskog Parlamenta i Vijeća od 04. Februara 2014. Godine o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine. Direktiva štiti potrošače tako što im daje mogućnost pretvaranja ugovorne obaveze u valutu u kojoj imaju primanja.
[85] Intervju: dr Dragiša Slijepčević, sudija Ustavnog suda Srbije, „Politika“,8.oktobar 2016. Godine, str.11.
[86] Miralem Porobić, Kamate kao cijena bankarske usluge kod kredita sa klauzulom u „švicarcu“, Zbornik radova-Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse, br. 15, Mostar 2017., str. 465.
[87] Ibid., 466.