dr Branko Morait, Obligacije

Dr Branko Morait, sudija Suda BiH

 

Ujednačavanje sudske prakse u građanskim stvarima u BiH

 

U v o d

 

Prema mišljenju pojedinih pravnih teoretičara, sudska praksa jeste izvor prava, jer svojom interpretacijom i primjenom pravnih propisa konkretne pravne probleme zatvara.[1] Osim toga, sudska praksa, u slučaju postojanja pravnih praznina, popunjava pravne praznine suđenjem na osnovu pravnih načela, metodom analogije i drugim pravilima primjene prava. Jedno zanimljivo gledište[2] dijeli izvore građanskog procesnog prava na formalne i faktičke. U formalne izvore prava svrstava ustav, zakon, podzakonske akte (ranije i običajno pravo), a u faktičke izvore građanskog procesnog prava uvrštava sudsku praksu (iudicatura, usus fori) i pravnu nauku (iuris prudens).[3] To obrazlaže time da stanovišta sudske prakse imaju veliki  značaj u interpretaciji normi procesnog prava, a što, uglavnom, važi za tzv. kontinentalni sistem građanskog procesnog prava.[4] Drugačija je priroda angloameričke sudske procedure koja je izvedena iz latinske izreke Stare decisis et non quieta movere. [5] Ova koncepcija znači da sud ima mogućnost da se u svojoj odluci pozove na presuđenu stvar, a, s druge strane, daje mu mogućnost da zauzme samostalan pravni stav i donese odluku koja za ubuduće može imati značaj sudskog precedenta.[6]Ako se pred sudom nađe slučaj za koji se ne može pronaći precedent na koji bi se sudija pozvao, sud je ovlašten da potraži razumno rješenje („razuman“-reasonable) što je pandan maksimi „aequum et bonum“ u rimskom pravu.[7] Samo pravila odnosno stavovi sudova istog ili višeg ranga predstavljaju sudske precedente koji imaju obavezni karakter, ali ne i odluke koje donose niži sudovi[8] odnosno, kako se kod nas kaže, prvostepeni sudovi.

Kao preovlađujuće mišljenje pravne teorije, suprotno prethodnom, uzima se da sudska praksa nije izvor prava. Sudovi sude po zakonu i osnov za donošenje svojih odluka nalaze u opštim pravnim aktima. Za sudove nema značaj izvora prava postojeća sudska praksa, odluke drugih sudova ili istog suda. Međutim, niži sudovi moraju voditi računa o stavovima i zaključcima vrhovnih sudova, koji su za niže sudove putokaz kojeg oni moraju slijediti i pridržavati se, poštujući kasacionu moć vrhovnih sudova. Pored toga, za pravnu sigurnost i pravnu izvjesnost neophodno je ujednačavanje sudske prakse. To je osnovno načelo pravde, da sudovi donose jednake odluke u jednakim stvarima a nejednake odluke u nejednakim stvarima. Načelni stav obavezuje samo onaj vrhovni sud koji ga je i donio. Načelni stav zajedničke sjednice obavezuje sve sudije i sva sudska vijeća istog suda, a zajednički stav građanskog odjeljenja obavezuje sve sudije raspoređene u sudska vijeća istog odjeljenja suda.[9] Ustavni sud Bosne i Hercegovine, zbog nepostojanja vrhovnog suda BiH, preko zaštite ljudskih prava kroz podnošenje apelacija vrši ujednačavanje sudske prakse imajući kasacionu nadležnost nad odlukama sudova pa i vrhovnih sudova entiteta, što je bosansko-hercegovački pravosudni paradoks.

 

1. Pravna shvatanja panela za ujednačavanje sudske prakse

 

Pravila panela za ujednačavanje sudske prakse (u daljem tekstu: Pravila panela) donesena su 10.04.2014. godine od strane predstavnika Suda Bosne i Hercegovine, vrhovnih sudova entiteta u Bosni i Hercegovini i Apelacionog suda Brčko distrikta BiH, pod pokroviteljstvom Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH.[10] Pravni osnov za donošenje Pravila panela donosioci akta su našli u odredbi člana 9. stav 3. Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju.[11] U ovoj odredbi navedenog pravilnika nazvanoj „saradnja predsjednika sudova“, propisano je: „S ciljem razmjene iskustava i unapređenja efikasnosti obavljanja poslova sudske uprave predsjednici vrhovnih sudova entiteta, Suda Bosne i Hercegovine i Apelacionog suda Brčko distrikta BiH održavaju sastanke, a s ciljem ujednačavanja sudske prakse, organizuju sastanke sudskih odjeljenja najmanje dva puta godišnje.“ Donosioci Pravila panela pozvali su se i na preporuke Strukturiranog dijaloga o pravosuđu između EU i BiH i Mišljenje Venecijanske komisije o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa u BiH, broj 648/2911 od 18.06.2012. godine.

Prema Pravilima panela, ciljevi panela su: uspostavljanje kontinuiranog dijaloga između najviših sudskih instanci, platforma za ujednačavanje sudske prakse i forum za diskusiju o drugim zajedničkim pitanjima s kojima se susreću.[12]

Uloga panela[13] sastoji se od: a) usaglašavanja stavova i donošenja pravnih shvatanja kada postoji usaglašenost zakonskih odredaba, a različito tumačenje istih; b) kada ne postoji usaglašenost zakonskih riješenja koja stvara nejednakost građana pred zakonom, panel će po potrebi inicirati zakonske izmjene; c) na panelu se mogu razmjenjivati iskustva i mišljenja u tumačenju i primjeni zakona i u drugim situacijama te predlagati odgovarajuća rješenja nadležnim institucijama. Ove odredbe o ulozi panela najdirektnije su vezane za našu temu izlaganja, jer se iz njih vidi da je uloga panela, između ostalog, usaglašavanje pravnih stavova učesnika panela i donošenje pravnih shvatanja, kada postoji neusaglašenost sudske prakse.

Panel radi u sjednici i nakon završetka raspravljanja o temi donosi zaključak[14] konsenzusom svih predstavnika sudova.[15] Panel donosi zaključak u formi usaglašenog shvatanja o određenom pravnom pitanju, koje se zatim dostavlja na verifikaciju odgovarajućim odjeljenjima sudova.[16] Nakon verifikacije na odjeljenjima, usaglašeno pravno shvatanje odjeljenja sudova postaje pravno shvatanje panela.

Očito je da ovlašćenje donošenja pravnih shvatanja panel crpi iz zakonskih ovlašćenja vrhovnih sudova da donose pravna shvatanja odgovarajućih sudskih odjeljenja.

Pravno shvatanje panela ima obavezujući karakter za sudove koji sačinjavaju Panel, a upućujući za nižestepene sudove iz njihove jurisdikcije.[17]

Nakon usvajanja zaključka panel priprema obrazloženje koje sadrži razloge za usvojeno pravno shvatanje panela.[18] Zaključak (zaključci) panela dostavlja se, kao pravno shvatanje panela,[19] sa obrazloženjem nižestepenim sudovima i objavljuje se na web stranici Centra za sudsku dokumentaciju VSTV.

Panel može, na inicijativu odjeljenja suda da, usljed nastupanja promijenjenih okolnosti, inicira hitno održavanje sastanka panela, radi utvrđene potrebe za izmjenom pravnog shvatanja panela.[20] Ako panel ne postigne saglasnost za izmjenu pravnog shvatanja panela to će zapisnički konstatovati i dostaviti nižestepenim sudovima iz svoje jurisdikcije.[21]

U dosadašnjem radu Paneli su usvojili slijedeće zaključke-pravna shvatanja iz građanske oblasti:

Alternacija tužbenih zahtjeva – primjena odredbe člana 55. stav 4 entitetskih zakona o parničnom postupku

Pravno shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti 17.3.2016. godine.

Usaglašeno pravno shvatanje:

„Pravosnažno odbijanje primarnog tužbenog zahtjeva nije uslov za meritorno odlučivanje o sljedećem eventualnom zahtjevu.“

Dozvoljenost revizije protiv drugostepenog rješenja kojim je pravosnažno odlučeno o prijedlogu za ponavljanje postupka

Pravno shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti 30.01.2014. godine.

Usaglašeno pravno shvatanje:

“Protiv drugostepenog rješenja kojim je pravosnažno odlučeno o prijedlogu za ponavljanje postupka  revizija nije dozvoljena.”

Zastara naknade za faktičku eksproprijaciju

Pravno shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti 30.01.2014. godine.

Usaglašeno pravno shvatanje:

„Zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva“.

Troškovi advokata čija je kancelarija van sjedišta suda

Pravno shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti 30.01.2014. godine.

Usaglašeno pravno shvatanje:

„Putni troškovi advokata čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica priznaju se samo do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao advokat čije je sjedište u mjestu suda. Izuzetno, ovi troškovi se mogu dosuditi ukoliko su isti, imajući u vidu sve okolnosti slučaja, bili opravdani sa stanovišta odredbe člana 387. stav 1. ZPP-a (član 120. stav 1. ZPP-a BD)“.[22]

Troškovi privremenog zastupnika

Pravno shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti 30.01.2014. godine.

Usaglašeno pravno shvatanje:

„Privremeni zastupnik ima pravo na naknadu troškova u vezi sa zastupanjem tuženog čije je boravište nepoznato, kao i da traži da tužilac prethodno ove troškove predujmi i da mu ih naknadi. O tom zahtjevu nadležan je da odlučuje sud koji je odredio privremenog zastupnika.

Ovaj izdatak tužilac može ostvariti prema tuženom kao dio svojih ukupnih parničnih troškova, srazmjerno uspjehu u sporu“.

Naknada troškova u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva

Pravno shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti 30.01.2014. godine.

Usaglašeno pravno shvatanje:

“Kod utvrđivanja naknade parničnih troškova sud će cijeniti povodom koga dijela tužbenog zahtjeva su nastali troškovi u pojedinim fazama parnice, a obračunat će ih prema vrijednosti predmeta spora u tim fazama postupka“.

Kvalitativan uspjeh u parnici

Pravno shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti 30.01.2014. godine.

Usaglašeno pravno shvatanje:

„ U slučaju kad je tuženi osporavao osnov tužbenog zahtjeva u cjelosti, zbog čega su jedino nastali troškovi parničnog postupka, tužiocu se mogu priznati troškovi parničnog postupka u cjelosti, nezavisno o visini zahtijevanog, a dosuđenog iznosa“.[23]

Pravno shvatanje koje bi donijelo orijentacione kriterije za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete nije usaglašeno u potpunosti:

Panel iz građanske oblasti je na sastanku 17.3.2016. godine usaglasio orijentacione kriterije za fizičke bolove, strah, duševne bolove zbog smrti bliskog srodnika i naknade štete zbog neopravdane osude i neosnovanog lišenja slobode (pritvaranja), dok kriteriji za ostale vidove nematerijalne štete još uvijek nisu usaglašeni.

Vrhovi sud Federacije BiH i Apelacioni sud Brčko distrikta BiH su,  na svojim internet stranicama objavili orijentacione kriterije. [24]

 

2. Istorijski osvrt na nastanak i razvoj pravnih shvatanja najviših sudova

 

Sasvim očekivano, nameće se hipoteza da uporedimo sjednice panela sa zajedničkim sjednicama Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda. I u današnjoj Bosni i Hercegovini i nekadašnjoj SFRJ svjedočimo o razuđenim pravnim sistemima u kojima se nameće problem ujednačavanja sudske prakse u svim pravnim oblastima, pa tako i u građanskoj i privrednoj oblasti. Za razliku od bivše SFRJ, u kojoj su savezni zakoni imali primjenu na cijeloj teritoriji te su prelazili republičke i pokrajinske granice, u današnjoj BiH, zakoni BiH se primjenjuju samo od strane organa BiH pa tako i pravosudnog organa BiH. Zakonodavstva entiteta i Brčko Distrikta BiH su samostalna i paralelna te samo iz tog razloga otvaraju realnu mogućnost nejednakog postupanja u jednakim stvarima. Slična je situacija u pogledu uređenja „sudskog sistema“ uočena i u bivšoj SFRJ. Osnovna načela „sudskog sistema“ SFRJ uređivana su saveznim ustavom, a organizacija, vrste i nadležnosti redovnih sudova uređivale su republike i pokrajine svojim zakonima, a federacijam samo kada je u pitanju Savezni sud i vojni sudovi.[25] Kako je već tada zapaženo, vršenje sudske funkcije iskazuje se ne samo pravilnom primjenom zakona u svakom konkretnom slučaju već i jednakom primjenom. Još tada je spoznato da se, kod tako razuđene organizacije pravosuđa, ujednačena primjena zakona ne može obezbijediti, u potpunosti, samo kroz instacionu nadležnost, eventualno samo može u ograničenom obimu do nivoa vrhovnih sudova republika i pokrajina, a horizontalne organizacione povezanosti kod tih sudova nije bilo.[26] Postupanje svih vrhovnih sudskih instanci republika i pokrajina, Saveznog suda i Vrhovnog vojnog suda u primjeni zakona, kroz odluke u konkretnim stvarima iz njihove nadležnosti, pokazivalo se nedovoljnim sa aspekta jedinstvene sudske prakse. Kao oblik ostvarivanja potreba i ciljeva ujednačavanja sudske prakse u primjeni saveznih zakona ustanovljena je odredbom člana 371. Saveznog ustava, zajednička sjednica kao ustavna kategorija, po kojoj: “Savezni sud, republički vrhovni sudovi, pokrajinski vrhovni sudovi i odgovarajući vojni sud, preko svojih delegata zajednički zauzimaju, na način utvrđen saveznim zakonom, načelne stavove o pitanjima koja su od interesa za primjenjivanje saveznih propisa.“[27] Zajednička sjednica se sazivala kada bi se utvrdilo da je sudska praksa neujednačena u pitanjima koja su od značaja za jedinstvenu primjenu saveznih propisa, kako bi se ta pitanja razmotrila te, ukoliko dođe do saglasnosti, po istim zauzeo načelni stav koji sadrži pravno tumačenje pojedine odredbe koje opredjeljuje način buduće primjene tog propisa. Načelni stav se usvajao dvotrećinskom većinom delegata sudova koji ulaze u sastav zajedničke sjednice. Ako se ne bi postigla saglasnost o utvrđivanju načelnog stava mogao se donijeti zaključak po istom pitanju koji ima samo instruktivni karakter i može da služi samo kao orijentacija spornih pitanja u praksi. Zajednička sjednica može odlučiti da neko pitanje skine s dnevnog reda, da Savezni sud pokrene inicijativu za izmjene i dopune propisa, traži autentično tumačenje zakona i sl. Prva zajednička sjednica održana je u aprilu 1975. godine i do kraja 1989. održane su 42 zajedničke sjednice odnosno tri sjednice godišnje.[28] Kao značajan oblik ujednačavanja sudske prakse u primjeni saveznih propisa organizovana su i posebna savjetovanja krivičnih, građansko-privrednih i upravnih odjeljenja navedenih sudova, koja su se održavala uz zajedničke sjednice. Savjetovanja nisu mogla donositi načelne stavove, nego samo zaključke o spornim pravnim pitanjima kojim su davana odgovarajuća tumačenja za primjenu pojedinih zakonskih odredbi, koja su služila kao pomoć i orijentaciju za sudsku praksu.[29]

U pogledu obaveznosti primjene načelnog stava nije postojalo jedinstveno mišljenje. Sudovi sude na osnovu ustava i zakona pa se smatralo da načelni stav ima fakultativni karakter i da se može uvažavati i primjenjivati ako je prihvatljiv sa stanovišta suda koji ga može primijeniti. Večinsko mišljenje je prihvatalo da načelni stav obavezuje sve učesnike zajedničke sjednice, te da su ga dužni primijenjivati sve dok se ne ukine ili izmijeni na isti način kako je i donesen. Prema praktičnom iskustvu  sudovi su se ponašali prema ovom većinskom mišljenju polazeći od autoriteta zajedničke sjednice i uvjerljivosti argumenata zauzetog stava.[30]

Kao djelimičnu ilustraciju navešćemo načelne stavove i zaključke koji se odnose na naknadu neimovinske štete:

–Neimovinska šteta u slučaju gubitka roditelja[31]/načelni stav/:

 „U slučaju smrti jednog ili oba roditelja, maloljetnom djetetu pripada naknada neimovinslke štete za duševne bolove, pri čemu je uzrast djeteta za samo pravo na naknadu neodlučan./ Prilikom određivanja visine naknade neimovinske štete uzimaju se u obzir i duševni bolovi koje će dijete trpiti u toku razvoja./ Naknada za ovaj vid štete pripada i djetetu rođenom poslije smrti roditelja.“

–Utvrđivanje novčane satisfakcije za neimovinsku štetu-faktički zaključak ili primjena materijalnog prava /načelni stav/[32]:

„Utvrđivanje novčane naknade /satisfakcije/ za neimovinsku štetu predstavlja primjenu materijalnog prava.“

-Da li se presumira najblaži oblik krivnje štetnika (culpa levis) ili i teži oblici krivnje: namjera i gruba nepažnja (čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 158. Zakona o obligacionim odnosima)/zaključak/[33]:

“ I -Po pravilu o presumiranoj krivici iz čl. 154. st.1. Zakona o obligacionim odnosima, presumira se samo najblaži stepen krivice (obična nepažnja) učinioca štete., II- Teži stepen krivice (gruba nepažnja i namjera) se presumira, samo ako je takva presumpcija zakonskim pravilom izričito utvrđena ili ako iz smisla odnosnog zakonskog pravila to nesumnjivo proizilazi., III- Izvan tih slučajeva stepen krivice dokazuje se prema opštim pravilima parničnog postupka.“

-Oblik novčane naknade štete zbog umanjenja životne aktivnosti /načelni stav/[34]

„Naknada nematerijalne štete/zbog umanjenja životne aktivnosti i drugih njenih trajnih oblika/ dosuđuje se u jednokratnom novčanom iznosu, ali može, na zahtjev oštećenog biti dosuđena i u obliku novčane rente, ako takav oblik naknade prema okolnostima datog slučaja predstavlja odgovarajuću satisfakciju.

-Da li stav 1. Člana 200. Zakona o obligacionim odnosima dozvoljava priznanje novčane naknade zbog straha za drugo lice /zaključak/[35]

“Osnovani i intenzivni strah roditelja za sudbinu svoga djeteta nije pravno priznata nematerijalna šteta (član 200. St. 1. ZOO).

Ovdje smo, ilustracije radi, iznijeli nekolicinu načelnih stavova i zaključaka zajedničke sjednice…, ali širim uvidom u ovu materiju utvrdilo bi se da mnogi od ovih načelnih stavova i zaključaka mogu instruktivno koristiti i danas u savremenoj sudskoj praksi.

 

3. Načelni pravni stavovi vrhovnih sudova entiteta

 

Prema odredbi člana 34. Zakona o sudovima Republike Srpske, Viši privredni sud nadležan je da utvrđuje pravne stavove radi jedinstvene primjene zakona iz nadležnosti privrednih sudova.

Prema odredbi člana 35. g) Zakona o sudovima Republike Srpske, Vrhovni sud Republike Srpske nadležan je da zauzima načelne stavove radi usaglašavanja sudske prakse o pitanjima za koja ocijeni da su od značaja za jedinstvenu primjenu zakona u Republici Srpskoj, na opštoj sjednici.“[36]

Vrhovni sud Federacije BiH usvojio je Orijentacione kriterije za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog  suda Federacije BiH održanoj dana 27.01.2016. godine. U uvodu je istaknuto: „Ovi orijetnacioni kriteriji trebaju omogućiti ujednačenu primjenu člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (“Sl. list SFRJ“ broj: 29/78, 39/85 i 57/89, „Sl. list RBiH“ broj: 2/92 i 13/93, „Sl. novine FBiH“ broj: 29/03 i 42/11 – u daljnjem tekstu: ZOO). Orijentacioni kriteriji ne predstavljaju formulu koja automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade. U primjeni navedenog zakona valja uvijek imati na umu sve okolnosti slučaja, pri čemu trajanje i jačina fizičkih i duševnih bolova i straha imaju tek značaj naročito važnih, ali ne i jedinih okolnosti koje sud mora imati na umu pri određivanju iznosa pravične novčane naknade. Ovi kriteriji primjenjuju se na sve parnične postupke na naknadu nematerijalne štete u svim stepenima suđenja. Uz ove orijetnacione kriterije za pojedine oblike nematerijalne štete podsjeća se i na dugogodišnje pravne stavove sudske prakse. Time se željelo podsjetiti upravo na sve okolnosti slučaja koje sud mora imati u vidu kad primjenjuje odredbu člana 200. ZOO.[37]

 

 

Prema članku 22. Zakona o sudovima Republike Hrvatske[38] Vrhovni sud Republike Hrvatske: „1. osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana, te jednakost svih pred zakonom, 2. razmatra aktualna pitanja sudske prakse.„ Prema odredbi članka 34. stavka 1, točka 1. istoga zakona: „Na općoj sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske posebno se:-utvrđuju opća stajališta za osiguravanje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost građana te jednakost svih pred zakonom na području Republike Hrvatske,- daje mišljenje o nacrtu zakona ili drugog propisa kad se njima utvrđuje ovlast suda ili uređuje drugo pitanje važno za rad sudova ili obavljanje sudbene vlasti…“

Značajna je odredba članka 23. istog zakona Republike Hrvatske, u kojoj se propisuje:

„Viši sud stavit će nižem sudu primjedbe na nedostatke koje je uočio prigodom odlučivanja o pravnom lijeku ili na drugi način.

Viši sudovi mogu tražiti od nižih sudova podatke u svezi s primjenom zakona, problemima koji se pojavljuju u suđenju, praćenju i proučavanju sudske prakse i druge podatke, a mogu izvršiti i neposredan uvid u rad tih sudova, kao i prirediti zajedničke sastanke radi razmatranja navedenih pitanja.

Viši sud prigodom provedbe ovlaštenja iz stavka 1. i 2. ovoga članka ne smije ni na koji način utjecati na neovisnost i slobodu suda nižeg stupnja u donošenju odluke u pojedinom slučaju.“

          U članku 36. vidi se značenje, funkcija i dejstvo opšteg pravnog shvatanja u pravosuđu Republike Hrvatske. Navodimo:

„Opće pravno shvaćanje prihvaćeno na općoj sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske obvezatno je za sva vijeća toga suda i može ga izmijeniti samo opća sjednica.

Opća pravna shvaćanja priopćuju se sudovima i objavljuju na način predviđen za objavljivanje sudske prakse.

Nakon prihvaćanja općega pravnog shvaćanja o određenom pravnom pitanju, pravno shvaćanje prihvaćeno o tom istom pitanju na sjednici odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne obvezuju više vijeća u sastavu tog odjela.“

Zanimljiva su iskustva pravosuđa u Republici Srbiji o donošenju pravnog stava u najvišem sudu.[39] Prema predsjedniku Vrhovnog kasacionog suda Srbije, stavovi Vrhovnog kasacionog suda Srbije nikoga ne obavezuju, osim sudija tog suda. Sudije nižestepenih sudova su nezavisne u svom odlučivanju i sude na osnovu slobodnih sudijskih uvjerenja. Zbog toga pravni stav Vrhovnog kasacionog suda njih ne obavezuje, oni nisu dužni da sude po tom stavu, ali ako njihov predmet dođe pred Vrhovni kasacioni sud on će suditi po svom stavu. Prema preporukama Venecijanske komisije, najviši sudovi ne treba da daju neka apstraktna mišljenja, niti da unaprijed zauzimaju stavove za neku situaciju koja još nije došla u sud u vidu konkretnog predmeta. Tek ako dođe, po reviziji, Vrhovni kasacioni sud donosi odluku, sa obrazloženjem u kome nameće određeni stav, snagom svog autoriteta. Taj stav obavezuje samo sudije Vrhovnog kasacionog suda. Sudije nižestepenih sudova nisu dužne da ga poštuju, ali treba da poznaju te stavove, jer kada predmet dođe do Vrhovnog kasacionog suda odlučit će se u skladu sa stavom koji je obavezujući za sudije Vrhovnog kasacionog suda. Nezavisnost sudije u obavljanju svoje funkcije implicira da sudije nižestepenih sudova mogu da donose odluke suprotno stavu najvišeg suda, ali, po riječima predsjednika Vrhovnog kasacionog suda Srbije, to treba dobro da obrazlože, te to onda ne mora da znači da će mu presuda biti ukinuta. Možda neki predmet ima neku sitnu specifičnost, koja dovodi do drugačijeg mišljenja, koje onda treba dobro obrazložiti i argumentovati i kada je suprotno stavu najvišeg suda u sličnim predmetima. Slično iskustvu u Bosni i Hercegovini i u Republici Srbiji, zbog različitih presuda u različitim sudovima ili u jednom istom sudu, Vrhovni kasacioni sud provodi program ujednačavanja sudske prakse tako što održava redovne sastanke sa predsjednicima četiri apelaciona suda, na kojima se iznose predmeti koji su očigledan primjer neujednačene sudske prakse. Stavovi sa tih sastanaka objavljuju se na internet stranici Vrhovnog kasacionog suda i zapaženo je da nižestepeni sudovi postupaju po tim stavovima.

Zanimljivo je rješenje, iz posljednjih izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku Crne Gore,[40] kojima je uvedena tzv. „tužba za primjer“ odnosno „postupak po uzoru“. Odredbom člana 283 b. navedenog zakona propisano je: „Ako je sudu podnesen veći broj tužbi u kojima se tužbeni zahtjevi zasnivaju na jednakom ili sličnom činjeničnom stanju i istom pravnom osnovu, sud može nakon prijema odgovora na tužbu na osnovu jedne tužbe sprovesti postupak, a sa ostalim postupcima zastati do pravosnažnosti presude donesene po tužbi na osnovu koje je postupak sproveden. Nakon pravnosnažnosti presude, sud će u postupcima sa kojima je zastao odlučiti kao u toj pravnosnažnoj presudi. Stranka koja je imala mogućnost da učestvuje u postupku (…), u postupcima sa kojima se zastalo ne može osporavati činjenično stanje koje je utvrdio, odnosno pravne stavove koje je zauzeo sud. Postupak je hitan.“[41]

 

4. Pravni stavovi vrhovnih sudova bosansko-hercegovačkih entiteta o spornim pravnim pitanjima

Zakonima o izmjenama i dopunama entitetskih zakona o parničnom postupku[42] uveden je postupak za rješavanje spornog pravnog pitanja. Tim novim procesnim institutom dozvoljava se prvostepenom sudu  da se, dok parnica teče, preliminarno obrati Vrhovnom sudu radi zauzimanja pravnog stava o spornom pravnom pitanju. Uslovi koji se moraju ispuniti da bi se prvostepeni sud mogao obratiti Vrhovnom sudu radi zauzimanja pravnog stava povodom spornog pravnog pitanja su: da se radi o pravnom pitanju, da je ono sporno, da je od značaja za odlučivanje povodom spora pred prvostepenim sudom i da se pojavljuje u većem broju predmeta.[43] Povodom ovog, novog, procesno-pravnog instituta pojavilo se mnoštvo teorijsko-pravnih pitanja, kao što su: da li odluka vrhovnog suda o ovom institutu ugrožava nezavisnost prvostepenih sudova; da li će odluka o spornom pravnom pitanju dovesti do nemogućnosti evolutivne primjene materijalnog i procesnog prava; da li se „na mala vrata“ uvodi precedentono pravo u parnični postupak u BiH; da li odluka Vrhovnog suda povodom spornog pravnog pitanja ima karakter odluke o rješavanju prethodnog pitanja ili se radi o tumačenju spornih pravnih pitanja za koja se ocijeni da su od značaja za jedinstvenu primjenu zakona radi usaglašavanja sudske prakse;  da li je onemogućena dvostepenost u ovom postupku i da li će Vrhovni sud odbaciti reviziju na osnovu pravila ne bis in idem;[44] da li je odluka o spornom pravnom pitanju obavezujuća za sve prvostepene sudove pod jurisdikcijom jednog vrhovnog suda; i, – da li je to vid ugrožavanja nezavisnosti i samostalnosti nižestepenih sudova?[45] U odgovoru na ova pitanja polazi se od toga da se u novom procesnom institutu rješavanja spornog pravnog pitanja radi o prethodnom pitanju tumačenja prava od strane Vrhovnog suda prema pravilima o zauzimanju pravnih stavova. Pod „pravnim pitanjem“ treba razumjeti pitanja tumačenja, sadržine i domašaja materijalnih ili procesnopravnih normi ili pravnu kvalifikaciju nekog instituta.[46] Odluka vrhovnog suda ima značenje tumačenja apstraktne pravne norme za potrebe konkretnog predmeta, ali je od prejudicijelnog značaja za odlučivanje u većem broju predmeta, tako da se radi o prejudicijelnom tumačenju prava od strane Vrhovnog suda prema pravilima postupka za zauzimanje pravnih stavova prije okončanja prvostepenog postupka, odnosno prvostepenih postupaka u većem broju predmeta.[47]Potreba za tumačenjem pojavljuje se, jer nije neuobičajena pojava „neodređenih pojmova“, čija primjena stvara opasnost dovođenja stranaka do diskriminacije, kako u materijalnom tako i u procesnom pravu kao i u primjeni Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.[48] Sudska praksa prvostepenih sudova, o istom, spornom, pravnom pitanju, mora biti različita, a odluka o „većem broju predmeta“ rješava se pravnim standardom.[49] Vrhovni sud u postupku rješavanja spornog pravnog pitanja ne rješava prethodno pitanje koje važi samo za konkretni predmet, nego zauzima shvatanje koje je slično usvajanju načelnog pravnog stava.[50] Odluka o spornom pravnom pitanju Vrhovnog suda odnosi se na pojavljivanje istog pravnog pitanja u neodređenom broju slučajeva. Smatra se da je princip nezavisnosti nižestepenih sudova žrtvovan ovakvim zakonskim rješenjem, radi jedinstvene primjene prava kroz tumačenje apstraktne pravne norme od strane entitetskih vrhovnih sudova. Prvostepeni sudovi se, prema dosadašnjem iskustvu, rijetko obraćaju Vrhovnom sudu entiteta poštujući sudsku maksimu „iura novit curia“. Mada se smatra da je postupak za rješavanje spornog pravnog pitanja „moćna alatka“ u posjedu vrhovnih sudova entiteta i znatna pomoć prvostepenim sudovima koji zbog velikog broja predmeta u rješavanju, nisu uvijek u stanju odgovoriti zahtjevu za kreativnom primjenom prava, ali se procesualisti nadaju da ovaj pravni institut neće ugroziti evolutivnu primjenu prava.[51]

5. Praksa Ustavnog suda Bosne i Hercegovine po apelacijama oslonjena na praksu Evropskog suda za ljudska prava

 

Pravničkoj javnosti u Bosni i Hercegovini poznat je stav Ustavnog suda BiH, sadržan u odluci tog suda broj: U-8/02 („Službeni glasnik BiH“, broj 6/04), gdje se konstatuje: „Nadležnost je Ustavnog suda u prizivnim postupcima  ograničena na pitanja koja su sadržana u ovom  ustavu i da Ustavni sud nije mjerodavan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona od redovnih sudova, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, tj. to je slučaj ukoliko je neki redoviti sud pogrešno tumačio ili primjenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava ( pravo na pravično sudjenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.“

 

Međutim, uprkos ovom samoograničavajućem stavu, praksa Ustavnog suda Bosne i Hercegovine se, nerijetko, javlja kao vrhovna sudska instanca koja modifikuje i praksu vrhovnih sudova entiteta, pa tako i Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine kao i Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Ilustracije radi, ukratko ćemo prikazati Odluku o dopustivosti i merituumu u predmetu broj AP 4393/13, u kojoj je djelimično usvojena apelacija apelanta, jer je utvrđena povreda člana II/3. (k) Ustava BiH i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te je ukinuta presuda Suda BiH broj S1 3 P 000148 13 Rev od 26. augista 2013. godine. Naloženo je Sudu BiH da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3. K) Ustava Bosne i Hercegovine, i nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja navedene odluke.

Iz činjeničnog stanja proizilazi da je apelant u vremenskom periodu od 8 sati i 20 minuta do 21 sat i 20 minuta istog dana saslušavan u nadležnom tužilaštvu, nakon čega je pušten na slobodu s obzirom da je utvrđeno da je došlo do zablude o identitetu osobe-error in persona. Nesporno je i da mu je na osnovu naredbe nadležnog suda izvršen pretres porodične kuće, stana i drugih objekata u apelantovom vlasništvu. Najzad, o hapšenju apelanta zbog ratnog zločina pisale su  dnevne novine „N“, a da je pušten na slobodu pisao je list „F“. Apelant je postavio tužbeni zahtjev u iznosu od 20.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka radi, navodno, pretrpljene nematerijalne štete kao posljedice neosnovanog lišenja slobode, što je uzrok duševne boli zbog povrede ugleda i časti. Prvostepenom i drugostepenom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, što je potvrđeno revizionom presudom. Prvostepeni sud je cijenio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke koji je u nalazu potvrdio da je apelant trpio duševnu bol jakog intenziteta jedan dan, srednjeg intenziteta pet dana i blagog intenziteta narednih 20 dana, te da je uspio riješiti krizu i očuvati radnu funkcionalnost i kompletno reducirati navedene psihičke tegobe. Osim toga, apelant nije dokazao gubljenje ugleda u svojoj životnoj i radnoj sredini niti gubitak napredovanja, jer je unaprijeđen u službi. U apelaciji, apelant je istakao i da je nadležni sud mogao barem djelimično uvažiti njegov tužbeni zahtjev, jer da mu nije važna visina naknade, već mu je važno da istraje u principu da je došlo do povrede njegove časti i ugleda i da je zbog toga trpio znatne duševne bolove. Ustavni sud se pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava, zato što se u ovom slučaju radilo o zabludi o identitetu, te da je imao „ostvariv zahtjev“ za priznavanje prava na naknadu štete, te da je ovo apelantovo legitimno očekivanje, utemeljeno na važećim zakonima i da predstavlja „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pozivajući se na praksu Evropskog suda za ljudska prava koji smatra da pravo na imovinu „u biti, garantira pravo na imovinu“ i „sadrži tri različita pravila“[52]. Prvo pravilo se odnosi na mirno uživanje imovine, drugo je lišavanje imovine, a treće je pravo država članica da kontrolišu korištenje imovine, te se tiču prava posebnih instanci uplitanja u mirno uživanje imovine, te je, u ovom slučaju neophodno razmotriti je li povrijeđeno prvo pravilo, tj. je li uspostavljen pravedan odnos između opšteg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca.[53] Ustavni sud zaključuje da se opravdano miješanje u imovinu apelanta ne može nametnuti samo zakonskom odredbom, koja ispunjava uslove vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Ustavni sud je zaključio da je, u konkretnom slučaju, pravosnažnom presudom redovnog suda odbijen zahtjev za naknadom nematerijalne štete, te da se stoga radi o lišavanju imovine apelanta u smislu druge rečenice stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, lišavanje apelanta „imovine“ izvršeno je radi provođenja zakona kojim je redovni sud ovlašten da procjenjuje utvrđene činjenice radi dodjele novčane naknade zbog lišavanja slobode, a da apelantu nije dosuđena novčana naknada za duševne boli zbog lišavanja slobode iako su te boli, prema nalazu vještaka, trajale ukupno 24 dana i bile različitog intenziteta, te da nije postignut pravičan odnos proporcionalnosti između zaštite legitimnog cilja u javnom interesu kojem se teži i interesa apelanta kojem predmetna novčana naknada predstavlja određenu satisfakciju u konkretnim životnim okolnostima, te je, po mišljenju Ustavnog suda, na apelanta stavljen pretjeran teret u odnosu na potrebu zaštite javnog interesa.

Mada se u odluci Ustavnog suda govori o mišljenju, odnosno pravnom mišljenju, ovdje se prije radi o pravnom stavu nastalom proširenim tumačenjem sudske prakse Evropskog suda, povodom jedne zakonske odredbe[54] koja redovnom sudu ostavlja mogućnost da novčanu naknadu nematerijalne štete dosudi ili ne dosudi zavisno od ishoda suđenja. Povodeći se za navedenom odlukom Ustavnog suda, redovnom sudu ne ostaje prostora da novčanu naknadu nematerijalne štete tužiocu ne dosudi. Redovni sud, u konkretnom predmetu, nije mogao percipirati da se pod „imovinom“ podrazumijeva, od strane Evropskog suda i Ustavnog suda BiH „zahtjev za naknadu štete“ odnosno tužba za naknadu štete i u njoj postavljen zahtjev, koji, kako je u konkretnom slučaju, tek treba da prođe kroz suđenje i zavisno od ishoda sudskog postupka na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja nezavisnog sudije bude usvojen ili odbijen. Ukoliko bi tužbeni zahtjev bio usvojem tada bi  se „usvojeni tužbeni zahtjev na naknadu određenog iznosa naknade štete“ mogao podrazumijevati imovinom tužioca. Tužbeni zahtjev koji još nije usvojen ili je odbijen, ne bi se mogao smatrati, po našem mišljenju, „imovinom“ ni pod kojim pritiskom sudske prakse pa i najviše sudske instance. Mišljenja smo da prezentirana praksa  Ustavnog suda BiH, kojoj u pozadini stoji praksa Evropskog suda, mijenja ulogu nezavisnog sudije i njegovo tumačenje zakonskih odredbi koje predstavljaju osnovno materijalno pravo pod koje podvodi konkretan pravni odnos, tj. spor pred sudom. Prema izloženom, nesumnjivo izgleda da, u pravosudnom sistemu Bosne i Hercegovine, praksa Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po apelacijama oslonjena na praksu Evropskog suda za ljudska prava, predstavlja, de facto, izvor prava!

Ovlašćenja Ustavnog suda BiH formulisana su odredbom člana 62. Pravila Ustavnog suda BiH:

Članak 62.

(Učinak odluka o apelaciji)

(1) Odlukom kojom usvaja apelaciju Ustavni sud ukida

osporenu odluku i predmet vraća sudu, odnosno organu koji

je donio tu odluku, na ponovni postupak osim u slučaju

kada se posljedice kršenja ustavnih prava mogu otkloniti na

drugi način.

(2) Ako je do donošenja odluke Ustavnog suda promijenjen

zakon koji određuje nadležnost za postupanje u toj pravnoj

stvari sud, odnosno organ koji je donio ukinutu odluku, dužan je bez odlaganja dostaviti predmet nadležnome sudu,

odnosno organu.

(3) U obrazloženju odluke Ustavni sud navodi koje je ustavno

pravo povrijeđeno i u čemu se sastoji povreda.

(4) Sud, odnosno organ čija je odluka ukinuta, dužan je donijeti

novu odluku pri čemu je obvezan poštovati pravno

shvaćanje Ustavnog suda o povredi Ustavom utvrđenih

prava i temeljnih sloboda podnositelja apelacije.

(5) Iznimno, ako organ čija je odluka ukinuta u smislu

prethodnoga stavka donese novu odluku bez poštivanja

pravnoga shvaćanja Ustavnog suda, Ustavni sud može sam

odlučiti o meritumu predmeta ukoliko postoji odluka

organa koja ne krši ustavna prava, tako što će takvu odluku

ostaviti na pravnoj snazi.

(6) Postupak pred sudom, odnosno organom iz stavka (4)

ovoga članka, je žuran.

(7) Odlukom kojom usvaja apelaciju zbog povrede članka

II/3.(e) Ustava, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku,

Ustavni sud može naložiti žurno okončanje postupka.

(8) Ukoliko Ustavni sud ne odluči drugačije, pravno djelovanje

odluka o apelaciji počinje dostavljanjem odluke subjektu

nadležnom za njezino izvršenje.[55]

 

Poseban značaj odlukama ESLJP daje Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine.[56] Navodimo odredbu člana 231a:(1) Kad Evropski sud za ljudska prava utvrdi povredu nekog od ljudskih prava ili osnovnih sloboda zagarantiranih Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija) i dodatnim protokolima uz Konvenciju koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, stranka o čijem je pravu Evropski sud za ljudska prava odlučio može u roku od 90 dana od konačnosti presude Evropskog suda za ljudska prava podnijeti zahtjev Sudu, koji je sudio u prvom stepenu u postupku u kojem je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili osnovna sloboda, za izmjenu odluke kojom je povrijeđeno to pravo ili osnovna sloboda. (2) Postupak iz stava (1) ovog člana provodi se uz odgovarajuću primjenu odredbi o ponavljanju postupka. (3) U ponovljenom postupku Sud je dužan poštovati pravne stavove izražene u konačnoj presudi Evropskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda osnovnog ljudskog prava ili slobode.

Realističan pogled na ulogu sudske prakse nalazimo u literaturi[57] i ono, parafrazirano, glasi: Sudsko tumačenje pravnih normi ne obavezuje sud da donese takvu dodluku u budućem sporu. Ali ako je odluku donio viši sud a naročito najviši sud u državi, niži sudovi taj stav u praksi najčešće prihvataju da ne bi, po pravnim lijekovima, odluka bila ukinuta. Iako po Ustavu nije izvor prava, jedinstvena sudska praksa koju su kreirali viši sudovi i najviši sud, postaje supsidijaran izvor prava poslije zakona. Stalnim ponavljanjem u sličanim pravnim situacijama sudska odluka predstavlja izvor prava i njen autoritet nije manji od autoriteta zakonskog propisa. Pored sudske odluke, pravni stavovi su uopštena shvatanja najvišeg suda povodom suprotstavljenih mišljenja u interpretaciji spornih pravnih odnosa koji obezbjeđuju jedinstvenu primjenu propisa u istovrsnim pravnim situacijama.

 

 

Z A K LJ U Č A K

          Bosansko-hercegovačko pravosuđe je, u tranzicionom (reformskom) periodu, pod faktičkim uticajem anglosaksonskog pravničkog rezona kroz odluke Ustavnog suda BiH po apelacijama koje su prožete praksom Evropskog suda za ljudska prava. Tako se domaći sudija, pored standardne uloge da obavezno tumači i primjenjuje zakonsku normu (opštu pravnu normu) nalazi u neuobičajenoj poziciji za sudiju u evropsko-kontinentalnom sistemu, da vodi računa o dosadašnjoj sudskoj praksi koja za njega ima, samo, orijentacioni značaj. Međutim, faktički i praktično primijenjeno, sudska praksa izražena kroz stavove, shvatanja i mišljenja najviših sudova je nezaobilazni orijentir u radu sudova nižeg stepena, jer će,  u suprotnom, njihove odluke pasti pod udar kasacije odnosno revizije. U tom smislu treba ocijeniti i širinu važenja visokog pricipa unutrašnje institucionalne nezavisnosti domaćeg sudije.

Očigledno je da se naše pravosuđe nije prilagodilo novim uslovima napuštajući načelo materijalne istine kao ideju vodilju u postupanju sudije. Nezavisnost sudije garancija je za nepristrasno postupanje u suđenju. Istovremeno, to je podloga za formiranje sudijskih odluka na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja.

Mišljenja smo da se pravna shvatanja i načelni pravni stavovi najviših sudova, de lege ferenda, trebaju prihvatiti da služe kao pomoć i orijentacija za sudsku praksu. To proizilazi iz priznatih načela da sudovi sude po ustavu i zakonu, kao i po znanju i savjesti (profesionalno i moralno).

 

 

[1] Stojanović, D., Esej o pravnim principima u građanskom pravu, Pravni život, broj 8-9/86, str. 805.

[2] Dr. Branko Čalija, Dr. Sanjin Omanović, Građansko procesno pravo, Univerzitet u Sarajevu, Pravni fakultet, 2000., str. 8.

[3] Ibid.

[4] Ibid.

[5] Ibid., 33.

[6] Ibid., 34.

[7] Ibid., 35.

[8] Ibid., 36.

[9] Đorđević-Stanković, Obligaciono pravo-opšti deo, Beograd, str. 36.

[10] Inicijativa za osnivanje ovog tijela potekla je iz zaključaka Evropske komisije za demokratiju kroz pravo (Venecijanske komisije), sadržanih u materijalu pod naslovom: Mišljenje o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa u Bosni i Hercegovini usvojenom na 91. Plenarnoj sjednici (Venecija, 15.-16.06.2012. godine), na str. 22. Pod VI. Zaključci, tačka 102 c. „Formiranje zajedničkog ili združenog tijela. U međuvremenu, do osnivanja vrhovnog suda, zajedničko ili združeno tijelo, koje bi činili predstavnici vrhovnih sudova entiteta, uz adekvatnu zastupljenost Apelacionog suda Brčko distrikta i Suda BiH, osiguralo bi usaglašenost sudske prakse.“

[11] „Službeni glasnik BiH“, 66/12

[12] Član 2. Pravila panela

[13] Član 3. Pravila panela

[14] Član 13. stav 4. Pravila panela

[15] Član 14. stav 2. Pravila panela

[16] Član 15. stav 1. Pravila panela

[17] Član 15. stav 3. Pravila panela

[18] Član 16. Pravila panela

[19] Član 17. Pravila panela

[20] Član 18. stav 1. Pravila panela

[21] Član 18. stav 2. Pravila panela

[22] U dnevni red sastanka panela za 05.04.2017. godine uvrštena je tačka 5. Preispitivanje pravnog shvatanja panela u vezi troškova advokata van sjedišta suda. Na sjednici panela je zaključeno da se ne preispituje ovo pravno shvatanje, jer je ono potrvrđeno dvjema odlukama Ustavnog suda BiH(predmet broj AP 1398/14 i predmet broj AP 3310/14)

[23] Obrazloženja navedenih pravnih shvatanja ovdje nismo navodili, jer su objavljena na sajtu Pravosuđe.ba

[24] http://vsud-fbih.pravosudje.ba/vstv/faces/vijesti.jsp?id=60774 i http://apsud-brckodistriktbih.pravosudje.ba/vstv/faces/vijesti.jsp?id=60668

[25] Načelni stavovi i zaključci Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda (1975-1990), priredili: mr Aleksandar Radovanov i Aleksandar Lazović, prva knjiga, Građanska i privredna oblast, Novi Sad, 1990, str. 7. Predgovora

[26] Ibid.

[27] Ibid.

[28] Ibid., 8.

[29] Ibid., 9.

[30] Ibid., 12.

[31] VII zajednička sjednica… (15.decembar 1977), Ibid., 14.

[32] XII zajednička sjednica… (23. maj 1979.), Ibid, 24.

[33] XIV zajednička sjednica…(25. i 26. mart 1980.), ibid., 25.

[34] XVII zajednička sjednica…( 7. i 8. maj 1981.), ibid., 36.

[35] Savjetovanje građanskih i građansko-privrednih odjeljenja…(Beograd, 14. i15. septembra 1983.)

[36] „Službeni glasnik RS“, 37/12

[37] Objavljeno na sajtu sudske prakse Vrhovnog Suda FBiH

[38] „Narodne novine“, 3/94 – 17/04

[39] Iz intervjua Dragomira Milojevića, predsjednika Vrhovnog kasacionog suda („Politika“, 18. Mart 2017., str. 10.)

[40] Zakon o parničnom postupku Crne Gore, „Službeni list RCG“, br. 22/04, 28/05, 76/06, 73/10, 47/15 i 48/15

[41] Navedeno prema: dr Ranka Račić, redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu i Pravnog fakulteta Univerziteta u Banja Luci: „Pravna priroda odlučivanja Vrhovnog suda u postupku za rješavanje spornog pravnog pitanja“, „Domaća i strana sudska praksa, broj 70/2016. str.11.

[42] Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku RS, „Službeni glasnik RS“, broj 61/13; Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku FBiH; “Službene novine FBiH“, broj 98/15

[43] dr Ranka Račić, redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu i Pravnog fakulteta Univerziteta u Banja Luci: „Pravna priroda odlučivanja Vrhovnog suda u postupku za rješavanje spornog pravnog pitanja“, „Domaća i strana sudska praksa, broj 70/2016. str.11.

[44] Ibid.,10-11.

[45] Ibid., 14.

[46] Ibid. 11.

[47] Ibid.

[48] Ibid., 13.

[49] Ibid., 12.

[50] Ibid.,13.

[51] Ibid., 14.

[52] Vidi: Evropski sud za ljudska prava,Scollo protiv Italije, presuda iz 1995, Serija A, broj 315, stav 26.

[53] Vidi: Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. Septembra 1982. Godine, Serija A, broj 52, stav 69.

[54] U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RbiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase: Član 200. 1. Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog…povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti…sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu…/ 2. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

[55] „Službeni glasnik BiH“, broj 22/14

[56] „Službeni glasnik BiH“, br. 36/04, 84/07 i 58/13

[57] Ilija Babić, Građansko pravo, knjiga 4-Obligaciono pravo-opšti deo, „Službeni glasnik“, Beograd, 2016., str. 72.