dr Branko Morait, Obligacije

Dr Branko Morait,redovni profesor, sudija Suda BiH

MJESTO I SADRŽAJ UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU U PRAVNOM SISTEMU BOSNE I HERCEGOVINE

Na početku našeg izlaganja osvrnućemo se na naznake naše teme postavljene u naslovu ovog rada. Mjesto ugovora o doživotnom izdržavanju u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine podrazumijeva da se ovaj ugovor mora zakonski urediti. Poznato je da je ugovor o doživotnom izdržavanju u bivšoj Jugoslaviji uredjivana Zakonom o nasljedjivanju.[1] Zakon o nasljedjivanju primjenjivao se kao savezni zakon na cijeloj teritoriji SFRJ, sve do donošenja republičkog Zakona o nasljedjivanju, jer je ustavnim amandmanima iz 1971. godine, koji su ugradjeni u Ustav SFRJ iz 1974. godine, cjelokupna materija nasljednog prava prenesena u zakonodavnu nadležnost socijalističkih republika i socijalističkih autonomnih pokrajina. Zakon o Nasljedjivanju SRBiH[2] se na osnovu člana 12 Ustavnog zakona za sprovodjenje Ustava Republike Srpske iz 1992. godine, primjenjuje u Republici Srpskoj do donošenja odgovarajućeg zakona.

Poznato je da je jugoslovenski pravni sistem formiran od pojedinih grana prava i da je materija gradjanskog prava uredjena posebnim zakonima a ne gradjanskim ili imovinskim zakonicima.[3] Tako je i materija nasljednog prava uredjena posebnim zakonom. Zakonom o nasljedjivanju ne sadrži samo materijalno-pravne odredbe nasljednog prava nego i procesne odredbe u nasljednim stvarima-ostavinski postupak-jedan od vanparničnih postupaka. Tako se važeći zakon o nasljedjivanju sastoji iz dva dijela i to: prvi dio-Nasljedno pravo i drugi dio-Postupak u nasljednim stvarima.

Disolucijom SFRJ i priznanjem Bosne i Hercegovine, kao rezultat riješenja sadržanih u tzv. Dejtonskom ustavu Bosne i Hercegovine Bosna i Hercegovine je podijeljena na dva entiteta i to Federaciju BiH i Republiku Srpsku u čiju zakonodavnu nadležnost ulazi uredjivanje nasljedno-pravnih i drugih gradjansko – pravnih odnosa. Kasnijim odlukama vezanim za arbitražu za oblast Brčko i Brčko distriktu Bosne i Hercegovine priznata su široka zakonodavno-pravna ovlašćenja. Najzad, Bosni i Hercegovini (nezavisno od entiteta i Distrikta) priznaju se zakonodavne nadležnosti pretežno zalaganjem visokih predstavnika koji su svojim zakonskim odlukama Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine nametnuli donošenje čitavog niza zakona za koje su visoki predstavnici smatrali da odgovaraju interesima Bosne i Hercegovine i medjunarodne zajednice odnosno Evro-atlanskim inicijativama. Ovim putem je Bosna i Hercegovina podijeljena na najmanje četiri pravna sistema koja imaju potrebu da za uredjivanje istih pitanja donose svoje posebne zakone.

U takvoj složenoj ustavno-pravnoj raspodjeli zakonodavnih nadležnosti uredjivanje gradjanskog zakonodavstva i donošenje posebnih zakona iz oblasti stvarnog, obligacionog, nasljednog i porodičnog prava prepušteno je entitetima i Distriktu Brčko. Ovaj zamah u uredjivanju materije gradjansko-pravnih odnosa na teritoriji Bosne i Hercegovine naveo je entitetske komisije za izradu Nacrta Zakona o obligacionim odnosima da uvrste Ugovor o doživotnom izdržavanju u tekst budućeg Zakona o obligacionim odnosima. Time je materija ugovora o doživotnom izdržavanju premještena iz Glave IV, C Zakona o nasljedjivanju (čl. 120-125) u Glavu 29. Nacrta Zakona o obligacionim odnosima (čl.1204-1212).

Na ovaj način je utvrdjen pravac uredjivanja ugovora o doživotnom izdržavanju u skladu sa opšteusvojenim stanovištem u pravnoj teoriji[4], zakonodavstvu[5] i sudskoj praksi po kojem je ugovor o doživotnom izdržavanju ugovor obligacionog prava.

Ugovor o doživotnom izdržavanju sistematizuje se u posebni dio Zakona o obligacionim odnosima koji u posebnom dijelu sadržava imenovane obligacione ugovore, ako posmatramo Nacrt Zakona o obligacionim odnosima za Bosnu i Hercegovinu koji se formira na osnovama važećeg Zakona o obligacionim odnosima. Pod važećim Zakonom o obligacionim odnosima podrazumijevamo dva Zakona o obligacionim odnosima u Bosni i Hercegovini. I Federacija BiH i Republika Srpska preuzele su Zakon o obligacionim odnosima SFRJ od 1978 godine (sa izmjenama 1985 i 1989). Ova dva zakona jesu slična, ali ne i podudarna, jer su različite izmjene uradjene i u FbiH i u RS, tako da se ZOO FbiH od ZOO RS razlikuje u više od dvadeset članova.

U ovom trenutku rad na Nacrtu Zakon o obligacionim odnosima koji bi važio u Bosni i Hercegovini još nije završen. Naše izlaganje zasniva se na tekstu Nacrta Zakona o obligacionim odnosima Federacije BiH/Republike Srpske sa stanjem na dan 16.06.2003. godine.  Cjelokupan rad na pripremi ovog zakona entitetske vlade su povjerile njemačkoj organizaciji GTZ (Geselschaft fuer technische zusamenarbeit) koja je izradu povjerila  prof. Helmutu Ruessmanu, a entitetske vlade su formirale dvije radne grupe(komisije) koje su pomagale pri izradi Nacrta ovog zakona.

U izradi nacrta Ugovora o doživotnom izdržavanju korištene su važeće odredbe Zakona o nasljedjivanju i odredbe Skice za zakonik o obligacijama i ugovorima od profesora Mihaila Konstantinovića.

Pojam i karakteristike ugovora o doživotnom izdržavanju

Prema  važećoj regulativi ugovor o doživotnom izdržavanju je obligaciono-pravni ugovor po kojem se strana davaoc izdržavanja obavezuje da doživotno izdržava drugu ugovornu stranu, primaoca izdržavanja ili neko treće lice, a primalac se obavezuje da mu ostavi svu svoju imovinu ili dio imovine nakon smrti. Formulacija u odredbi člana 120 Zakona o nasljedjivanju je bila da mu ostavi u nasljedje, mada ista odredba odmah nakon ovoga ističe da ugovor o doživotnom izdržavanju nije ugovor o nasljedjivanju. Na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju davalac izdržavanja ne dobija status nasljednika po ugovoru. Davalac izdržavanja je singularni sukcesor imovine koja je predmet ugovora o doživotnom izdržavanju. Predmet ugovora o doživotnom izdržavanju je oličen u imovini ili dijelu imovine koja postoji u vrijeme zaključenja ugovora ne ulazi u ostavinu primaoca izdržavanja. Predmet obaveze davaoca izdržavanja je doživotno izdržavanje primaoca izdržavanja koje se sastoji od autonomijom volje utvrdjenih prestacija, kao i od obaveze ugovorene ili uobičajene sahrene post mortem primaoca izdržavanja. Predmet obavaze primaoca izdržavanja jeste prenos imvovinskih prava na davaoca izdržavanja.Ugovor o doživotnom izdržavanju je ugovor o otudjivanju dijela ili cijele imovine primaoca izdržavanja za života. Imovina ili njen dio koji se prepušta davaocu izdržavanja je postojeća imovina i samo imovinom koju ima u vrijeme zaključivanja ugovora davalac izdržavanja je mogao raspolagati inter vivos. I to je zakonski argument po kojem ugovor o doživotnom izdržavanju nije ugovor o nasljedjivanju. Zakon o nasljedjivanju je predaju imovine primaoca izdržavanja davaocu izdržacvanja odlagao do smrti primaoca izdržavanja.

Ugovor o doživotnom izdržavanju je dvostran  i teretan ugovor sa elementima aleatornosti. Obaveza davaoca izdržavanja je dugotrajna, dok je obaveza primaoca izdržavanja kratkotrajna, odnosno odložena i može se realizovati poslije njegove smrti. Uprkos tome, elementi aleatornosti ne onemogućavaju da se na odnose ugovarača primjenjuju pravila o raskidanju ugovora zbog promijenjenih okolnosti ili nepodnošljivosti zajedničkog života. Regulisanje ovih instituta koji se primjenjuju na sve dvostrane i teretne, odnosno ekvivalentne ugovore se na ovaj način izričito proširuje i na ugovor o doživotnom izdržavanju kako bi se izbjegli sporovi vezani za tumačenje pravne prirode ovog ugovora i izbjeglo njegovo svrstavanje u aleatorne ugovore koji se ne mogu raskidati zbog promijenjenih okolnosti ili prekomjernog oštećenja ili postojanja fizičkih i pravnih nedostataka na prenesenim stvarima odnosno pravima.

 Prema Nacrtu ZOO ugovorom o doživotnom izdržavanju se obavezuje primalac izdržavanja da prenese na davaoca izdržavanja pravo svojine na stvarima ili pravima a kao protivčinidbu davalac izdržavanja mu obećava da će ga izdržavati do kraja života i sahraniti poslije smrti (član 1204 stav 1 Nacrta). Prenos prava svojine može biti ugovorom odložen do časa smrti primaoca izdržavanja (1204 Nacrta, uporedi Skica, član 945 stav 2 –izmjenjen).

Ovako utvrđen pojam ugovora o doživotnom uzdržavanju je promijenjen u odnosu na odredbu člana 120 stav 1 Zakona o nasljeđivanju prema kojoj se prava na imovini prenose na davaoca izdržavanja u momentu zaključenja ugovora , a njena predaja davaocu izdržavanja odlaže se do smrti primaoca izdržavanja, tako da davalac izdržavanja stiče samo (“nuda proprietas”) . Ukoliko se prenos vlasništva imovine primaoca izdržavanja na davaoca izdržavanja odlaže do smrti primaoca izdržavanja, davalac izdržavanja svoje pravo na imovini primaoca osigurava upisom u javni registar (član 1206 stav 2 Nacrta). Ova odredba je nastala pod uticajem odredbe člana 943. Skice za Zakonik o obligacijama i ugovorima koja je nastala pod uticajem odredbe člana 521 Švajcarskog zakona o obligacijama i ugovorima iz 1911. godine, po kojem momenat odredjivanja prenosa primaočevih imovinskih prava nije bitan elemenat ugovora, nego je prepušten slobodi ugovaranja.

Kao varijetet ugovora o doživotnom izdržavanju može biti i stvaranje zajednice života u domaćinstvu davaoca izdržavanja (član 1204 stav 2 Nacrta, uporedi: Skica, član 943 stav 2 i Zakon o nasljeđivanju, član 120 stav 4).

Subjekti ugovora o doživotnom izdržavanju

 Što se tiče sposobnosti ugovarača oni mogu biti i lica koja su obavezna na međusobno zakonsko izdržavanje (član 1204 stav 5 Nacrta, član 120 stav 5 Zakona o nasljeđivanju). Uslovi da ugovor nastane između lica koja su pozvana na međusobno zakonsko izdržavanje postoje, jer predmet obaveze primaoca izdržavanja može biti samo njegova posebna imovina. Ukoliko supružnici nemaju posebne imovine primalac izdržavanja može se pojaviti kao ugovorna stranka samo ako prethodno izvrši diobu zajedničke imovine i tako stekne posebnu imovinu. U prilog rješenju po kome lica koja su obavezana na zakonsko izdržavanje mogu biti subjekti ugovora o doživotnom izdržavanju stoji i svakidašnja životna praksa prema kojoj se oni najčeše zaključuju upravo između bliskih srodnika.

Ovakvo riješenje se odražava na trajanje i prestanak odnosno raskid ugovora o doživotnom izdržavanju, ako se medjusobni odnosi ugovarača u zajedničkom domaćinstvu toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv. Zbog ove svoje osobine ugovor o doživotnom izdržavanju djeluje, inuitu persone, izmedju fizičkih lica.

Ugovor o doživotnom izdržavanju može imati i dejstvo ugovora u korist trećeg lica (član 1204 stav 4 Nacrta, uporedi Skica, član 943 stav 4). U tom slučaju treće lice, primalac izdržavanja, je beneficijar i stiče pravo potraživanja  ugovorenih davanja, koja je u njegovu korist ugovorio stipulant, ugovarač koristi za trećeg, tj ugovarač potreživanja za koje će treće lice, u ovom slučaju primalac izdržavanja, biti povjerilac i  promitent, tj saugovarač stipulantov koji će, prema sadržaju ugovora ispunjavati svoje obaveze (davalac izdržavanja) ne svome saugovaraču, stipulantu, nego trećem licu, beneficijaru, odnosno primaocu izdržavanja.

Na strani primaoca izdržavanja može se naći množina subjekata i stvara se jedna zajednička, razdijeljena obligacija u kojoj svaki primalac ima posebno pravo na konkretna davanja i činjenja prilagođena njegovim potrebama, što znači da su vezana za ličnost i njegovom smrću se gase i u pravilu ne prelaze na ostale primaoce izdržavanja koji se nalaze u odnosu sa istim davaocem izdržavanja (član 1208 Nacrta, uporedi Skica, član 946).

Ovakav nacrt odredbe člana 1208 Nacrta ZOO ne korespondira u potpunosti sa društvenom i pravnom praksom na kojoj se razvio ugovor o doživotnom izdržavanju. Na strani primaoca izdržavanja mogu se pojaviti i supružnici kao imaoci zajedničke imovine prema porodičnom pravu. Ako se kao primalac izdržavanja pojavljuje samo jedan supružnik on mora prethodno izdvojiti svoj posebni dio iz zajedničke imovine i opredjeliti dio s kojim ulazi u ugovor o doživotnom izdržavanju i šta iz te imovine prepušta davaocu izdržavanja za slučaj smrti.

Prava primaoca izdržavanja prema davaocu su neprenosiva na druga lica ukoliko nije ugovoreno dejstvo u korist trećeg lica (Nacrt, član 209, Skica, član 947).

Ova odredba pokazuje da se ugovorom o doživotnom izdržavanju stvaraju lične obligacije i da se on i zaključuje u svrhe koje onemogućuju njegovo potpuno poistovjećivanje sa potraživanjima čija je glavna karakteristika ugovorno ustupanje ili cediranje na druga lica. Ova karakteristika je prilagodjena prestacijama, jer prestacije koje odgovaraju jednom primaocu izdržavanja nisu primjerene nekom drugim ili trećem.

Po prirodi stvari primalac izdržavanja može biti samo fizičko lice. Postavlja se pitanje koje izrićito ne riješava Nacrt ZOO: da li davalac izdržavanja može biti pravno lice i pod kojim uslovima?

Forma ugovora o doživotnom izdržavanju

Za nastanak ugovora o doživotnom izdržavanju neophodna je notarska obrada prema članu 1205 Nacrta, a odredba člana 1372 Nacrta odlaže primjenu odredaba o notarskoj obradi do dana početka primjene Zakona o notarima.

Ugovor o doživotnom izdržavanju je i do sada strogo formalan ugovor kod kojeg je forma bitan elemenat ugovora, a nedostatak propisane forme dovodi do ništavosti ugovora. Prema odredbama Zakona o nasljedjivanju, ugovor o doživotnom izdržavanju je strogo formalan ugovor. Forma u ugovoru ima značaj bitnog elementa, forma ad solemnitatem.[6]  Kao konstitutivna forma predstavlja uslov za njegovu punovažnost. Ovakav značaj forme se pridavao sudskoj ovjeri ugovora, koja je obuhvatala i aktivno učešće sudije, a ne sudskog službenika. Ugovor sastavljen u pismenom obliku prilikom ovjere sudija je dužan pročitati i upozoriti ugovarače na pravne posljedice zaključenja takvog ugovora.[7]

Prema odredbi člana 65 Zakona o notarima, notarska obrada podrazumijeva da je isprava u cjelosti sačinjena od strane notara[8], ali ova zakonska odredba ne isključuje mogućnost da nacrt teksta isprave mogu sačiniti same stranke ili njihovi zakonski zastupnici.[9] U Zakonu o notarima, pravni poslovi za koje je obavezna notarska obrada isprava su, izmedju ostalih:-pravcni poslovi o regulisanju imovinskih odnosa izmedju bračnih drugova, kao i izmedju lica koja žive u vanbračnoj životnoj zajednici,-pravni poslovi, čiji je predmet prenos ili sticanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama.[10]Notarska obrada isprave je uslov punovažnosti pravnih poslova za koje se Zakonom o notarima ili drugim zakonima predvidja obaveza notarske obrade isprava.[11]

Sporazumni raskid ugovora

Ugovor o doživotnom izdržavanju može se sporazumno raskinuti bez obzira što je počelo njegovo izvršavanje (član 1210 stav 1 Nacrta, Zakon o nasljedivanju, član 123 stav 1) i posljedice sporazumnog raskida određene su voljom ugovarača, a prema dispozitivnoj normi ugovorena prava i obaveze se gase izuzev obaveze na naknadu eventualne štete (primjena odredbe člana 132 ZOO).

Sporazumni raskid s obzirom na prirodu i trajnost odnosa, nema retroaktivno dejstvo i djeluje ex nunc , jer se ne može dozvoliti vraćanje izvršenih davanja i činjenja njege, ishrane, oblačenja i slično. Izuzetno, ako je davalac svoje obaveze izvršavao i novčanim obrocima zadržava pravo na vraćanje plaćenog i osim glavnice zadržaće i pravo na zatezne kamate otkada je uplata izvršena (primjena odredbe člana 132 stav 5 ZOO). Što se tiče forme sporazumnog raskida traži se ista forma kao i za zaključenje ugovora tj. i ovaj sporazum mora biti notarski obrađen.

U slučaju da je ugovorom o doživotnom izdržavanju ugovorena zajednica života ugovor se može raskinuti sudskim putem, ako je zajednički život postao nepodnošljiv (član 1210 stav 2 Nacrta, Skica, član 950 stav 1 – izmjenjen).

Obje ugovorne strane stiču pravo na obostranu restituciju, tj. naknadu štete koja im pripada po pravilima imovinskog prava (član 1210 stav 4 Nacrta; Zakon o nasljeđivanju, član 123 stav 4, Skica, član 950 stav 2 – izmijenjen).

U pravilu će nastati obaveza jednostrane restitucije, jer se obaveza primaoca izdržavanja redovno izvršava post mortem, a obaveza davaoca izdržavanja ispunjava se inter vivos.

Revizija ili raskid ugovora o doživotnom izdržavanju

Moguć je zahtjev jedne ugovorne strane da se ugovorene obaveze pravično izmijene ili da se ugovor raskine ako su se prilike u tolikoj mjeri izmjenile da je ispunjenje ugovorenih davanja postalo znatno otežano. Sud može izvršiti konverziju ugovora o doživotnom Sud može njihove prestacije iznova urediti s obzirom na okolnosti ili donijeti odluku o raskidanju ugovora i odlučiti o posljedicama raskida ugovora (član 1211 Nacrta; član 124 stav 1 Zakona o nasljeđivanju; Skica, član 951- izmijenjen).izdržavanju u ugovor o doživotnoj renti ukoliko ocijeni da takvo rješenje odgovara interesima obe ugovorne strane (član 1211 stav 2 Nacrta; član 124 stav 2 Zakona o nasljeđivanju; Skica, član 952 stav 1).

Doživotna renta sadrži periodične isplate novca ili davanje drugih zamjenjivih stvari a primalac rente se obavezuje da će davaocu rente prenijeti svojinu na stvarima ili koja druga imovinska prava ili mu isplatiti određeni novčani iznos (Skica, član 956 stav 1). Za razliku od ugovora o doživotnom izdržavanju kod koga obaveza davaoca izdržavanja obuhvataju potpuno staranje o ličnosti primaoca izdržavanja i poslije smrti njegovu sahranu, ugovor o doživotnoj renti obavezuje davaoca rente da u odredjenim vremenskim intervalima (mjesečno, kvartalno i sl.) primaocu rente isplaćuje ugovoreni novčani iznos rente ili mu rentu predaje u naturalnom obliku (hrana, odjeća, obuća, gorivo i sl.).[12]

Prestanak ugovora i raskid po sili zakona

Smrću davaoca izdržavanja koji nema nasljednike ugovor prestaje po sili zakona.

Ugovor o doživotnom izdržavanju prelazi na nasljednike davaoca izdržavanja, ako oni na to pristanu (član 1212 stav 1Nacrta; član 125stav1 Zakona o nasljeđivanju).

Ukoliko nasljednici ne pristanu na sukcesiju, ugovor se raskida, a oni nemaju nikakvih potraživanja prema primaocu izdržavanja (član 1212 Nacrta; član 125 stav1 Zakona o nasljeđivanju; Skica, član 954 stav 2- izmijenjen).

Nacrt ZOO nastoji da održi u pravnoj snazi ugovor o doživotnom izdržavanju zbog prirode odnosa, jer on traje doživotno za primaoca izdržavanja, a prestacije davaoca izdržavanja mogu da predju na njegove nasljednike, jer su imovinsko-pravne proirode. Iz tih razloga oni nemaju pravo na uspostavljanje ekvivalentne razmjene, odnosno da im se vrši restitucija po pravilima koja vrijede u slučaju poništenja ugovora, jer se njihovo ponašanje od strane zakona ne ocijenjuje kao oportuno društvenoj i pravnoj prirodi ovog ugovora, pošto prestacije davaoca izdržavanja ne trpe prekid u kontinuitetu, a napuštanje ovih obaveza od strane nasljdnika povlači gubitak njihovih imovinskih prava u okvirima zaostavštine.

Ukoliko nasljednici davaoca izdržavanja, iz opravdanih razloga, ne mogu preuzeti ugovorne obaveze oni imaju pravo tražiti pravičnu naknadu od primaoca izdržavanja ( Član 1212 stav 3 Nacrta; član 125 stav 1 Zakona o nasljeđivanju).

Sud određuje pravičnu naknadu potomcima davaoca izdržavanja koji nisu u stanju nastaviti ugovorni odnos sa primaocem, po slobodnoj ocjeni, vodeći računa o materijalnim prilikama primaoca izdržavanja i lica koja su ovlaštena na produženje ugovornog odnosa (Član1212 Nacrta; član 125 stav 2 Zakona o nasljeđivanju).

Ispravno se ističe[13] da ovdje upotrebljeni termin „naknada“ nije analogan sa pojmom „naknada štete“, već se radi o slučaju oslobadjajućih okolnosti i opravdava mogućnost jednostrane restitucije davanja kako bi se uspostavila iumovinska ravnoteža u imovini nasljednika zaostavštine ostavioca koji je kao davalac izdržavanja za odredjenu vrijednost umanjio svoju imovinu a da nije dočekao da se ostvari cilj radi kojeg je ušao u ovaj ugovor, jer ga je primalac izdržavanja nadživio.

 

[1] Savezni Zakon o nasljedjivanju(„ Službeni list FNRJ“, broj 20/55, prečišćeni tekst saveznog Zakona o nasljedjivanju („Swlužbeni list SFRJ“, br. 42/65, 44/65 i  47/98(ispravke)

[2] „Službeni list SRBiH“, br. 7/80 i 15/80(ispravke)

[3] Prije donošenja Saveznog Zakona o nasljedjivanju na teritoriji Jugoslavije na osnovu odredbe člana 4 Zakona o nevažnosti  pravnih propisa donijetih prije 6. aprila 1941. godine I za vrijeme neprijateljske okupacije („Službeni list FNRJ“, broj 86/46) na odnose iz ovog ugovora primjenjivala su se pravna pravila koja su izgubila pravnu snagu na osnovu odredbnmi čl. 2 i 3 istog zakona. Na prostoru Bosne i Hercegovine na taj način se primjenjivao kao zbirka pravnih pravila Opšti austrijski gradjanski zakonik iz 1811.

[4]Dr Branko Morait, redovni profesor Pravnog fakulteta u Banja Luci: Obligaciono pravo, knjiga prva, Banja Luka, 1997. godine, str.333

Ilija Babić. Vanredni profesor Privredne akademije u Novom Sadu:“Ugovor o doživotnom izdržavanju“, Pravna riječ. Broj 2/2004. godine, str.185.

[5] Prema članu 120. stav 1. Zakona o nasljedjivanju , „ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljedje nije ugovor o nasljedjivanju.“

[6] Prof.dr Gordana Stanković:“Postupak za potvrdjivanje sadržine ugovora o doživotnom izdrćžavanju“, Zbornik radova:“Ugovor o doživotnom izdržavanju“ , Pravni fakultet Univerziteta u Nišu, Niš 1997. godine, str.58.

[7] Član 120, st. 2. i 3. ZoN

[8] Član 65 stav 1 Zakona o notarima(„Sl.List RS“,br. 86/04 i 74/05)

[9] Član 65 stav 2 Zakona o notarima („Sl.list RS“, br. 86/04 i 74/05)

[10] Član 68 Zakona o notarima

[11] Član 68 st. 2 i 3 Zakona o notarima

[12] Ilija Babić, op. cit. Str. 187.

[13] Ibid. str. 201.